Intervju Piše: Leda Sutlović
Na panelu koji se bavio gradskim kulturnim politikama, a koji je moderirala Dea Vidović, govorili su Miljenka Buljević ispred udruge Kulturtreger i Saveza udruga Operacija grad iz Zagreba, Davor Mišković iz riječke udruge Drugo more i Saveza udruga Klubtura te Slaven Tolj iz dubrovačke Art radionica Lazareti. Namjera panela bila je iskoristiti susret na ovogodišnjoj Zelenoj Akademiji za razmjenu dosadašnjih iskustava na temelju kojih bi se mapirale buduće smjernice i načini djelovanja prema administraciji na lokalnoj i državnoj razini. Usuglašavanje oko samog stava i oblika djelovanja naspram državnih autoriteta bio je jedan od željenih ishoda ovog susreta.
Sudionici sastanka/panela/razgovora iznijeli su raznolika iskustva iz dugogodišnjeg djelovanja u svojim sredinama – Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Slaven Tolj iz Art radionice Lazareti iznio je niz detektiranih problema u kontekstu Dubrovnika kao turističke destinacije, ali i vrijednosti koje su iz tog konteksta proizašle. Smatra kako Dubrovnik više nije grad, već turistički kompleks čiji je cilj ultimativna turistička zabava. Art radionica Lazareti ne uklapa se u ovakav kontekst čime se nameće pitanje za koga se programi proizvode – turisti ostaju prekratko u gradu da bi ih mogli pratiti dok je zainteresiranog lokalnog stanovništva premalo. Nadalje, povijesnom prostoru nadomak starog grada unutar kojeg djeluju nužna je obnova, a pitanje obnove atraktivnih lokacija za sobom također povlači pitanje prenamjene čime se egzistencija organizacije stavlja pod upitnik. Tolj smatra kako je takav prostor, odnosno kompleks, resurs za nekakav širi kontekst koji bi morao uključivati ljude van Dubrovnika. Dotaknuo se i pitanja suradnje s gradskim vlastima koje su na poprilično niskim granama, primjerice, za odluku o obnovi Lazareta doznali su iz novina dok je svrha same obnove nepoznata. U pomalo rezigniranom tonu zaključio je kako pitanje opstanka samog prostora nije toliko bitno koliko pitanje postojanja sklopa drugačijih vrijednosti i ideja u samom gradu.
Davor Mišković iz organizacije Drugo more naveo je kako akteri riječke nezavisne kulturne scene ne dijele probleme kolega iz Dubrovnika iako je kontekst djelovanja gotovo isti. Probleme Rijeke vezuje uz ekonomsku krizu, smanjenje grada i opadanje broja stanovništva. Gradska vlast, u duhu neoliberalne politike, pak od kulture traži dokazivanje svojih vrijednosti kroz određene ekonomske kategorije. Paradoks je u tome da ovakva paradigma počinje dominirati i nezavisnim kulturnim sektorom dok je 90% kulturnog sustava izvan toga. Tako na primjer, HNK zapošljava 315 ljudi i ne treba elaborirati svoju ekonomsku isplativost dok se to isto traži od programa književnih večeri koje organizira nekoliko ljudi. Iako problemi u komunikaciji s gradom ne postoje, Mišković navodi određenu krizu vrijednosti pa čak i samog djelovanja. Kulturni sustav traga za redefiniranjem, događaji i programi proizvode se kako bi sebi i drugima opravdali postojanje te se umnažaju kako bi osigurali vidljivost. U ovakvoj konstelaciji konstantnog udovoljavanja zahtjevima sustava, pitanje smisla ostaje po strani.
Miljenka Buljević iz organizacije Kulturtreger i Saveza udruga Operacija grad istaknula je kako je Zagreb van spomenutih kategorija unutar kojih djeluju akteri nezavisne kulturne scene Dubrovnika i Rijeke jer se ipak radi o glavnom gradu u kojem će “uvijek nešto biti”. Također se željela odmaknuti od rezigniranog tona dotadašnje rasprave te istaknuti koji su pozitivni pomaci i rezultati postignuti tijekom proteklih desetak godina. Budući da većina ovoga o čemu danas govorimo prije desetak godina nije postojala, naglasila je kako bi se trebalo prisjetiti dobrih primjera i postignuća. Kulturtreger, na primjer, postoji već osam godina što ipak jamči određenu stabilnost i utjecaj. Kao dobar primjer ulaska u lokalne institucije istaknula je Pogon, prvu organizaciju u civilno-javnom partnerstvu čiji su osnivači Grad Zagreb i Savez udruga Operacija grad. Ipak, smatra kako je previše proizvodnje programa, a premalo zagovaračkih aktivnosti i političkog utjecaja što svakako treba mijenjati jer program nikako ne bi trebao biti sam sebi svrhom. Pozvala je na suradnju institucionalne i neinstitucionalne kulturne scene kako bi se borilo za ukupnu količinu sredstava za kulturu i ostavio pozadi dosadašnji odnos “mi protiv njih”. Iako svjesna da je ovakvo što teško postići, smatra da je potrebno nanovo osvijestiti vrijednost kulture kao dijela općeg dobra.
Nakon izlaganja sudionika povela se dugotrajna i djelomično uspješna rasprava o tome kojim smjerom dalje krenuti i kakvu strategiju naspram državnih vlasti zauzeti. Teodor Celakoski smatra kako treba izaći iz diskursa samosažaljenja te pronaći nove modele djelovanja kojima bi se moglo ući u institucije lokalnih i nacionalnih vlasti. Načini na koje bi se takvo što moglo postići jesu ulazak u političku arenu te stvaranje prostora utjecaja. Budući da je javna sfera ispražnjena od kritičkog diskursa, nezavisni akteri imaju poziciju u sustavu, što je resurs sam po sebi. Pitanje je kako iz svega toga proizvesti agendu koja bi inducirala promjenu. O političkom aktiviranju govorio je i Kruno Kardov koji ulazak u strukture vlasti na lokalnim razinama smatra jednako važnima kao i umrežavanje na nacionalnoj razini. Katarina Pavić izrazila je kritiku spram defetističkog stava budući da je čitava priča produkt posljednjih desetak godina te da takvo što prije nije ni postojalo. Evidentno je došlo do nužnosti promjene smjera, odnosno osmišljavanja novih modela djelovanja, a posebice uključivanja mladih ljudi koji bi dali novu energiju i spriječili da sve ovo o čemu danas razgovaramo ne ostane generacijska stvar.
Od ostalih ideja koje je rasprava polučila vrijedilo bi istaknuti potrebu međusektorske suradnje, primjerice s javnom televizijom i visokim školstvom, kao i priključivanja nekih tradicionalnih kategorija, među koje na primjer spadaju i pisci, pod skute nezavisne kulture. Uprijeti prstom u nekakav generalni zaključak rasprave bilo bi poprilično nezahvalno, pa je možda najsretnije i u smislu buduće smjernice djelovanja najoptimističnije navesti zadaću aktera nezavisne kulturne scene a to je izboriti poziciju za zagovaranje interesa koji nisu partikularni.
Foto: Mirela Šavrljuga
Objavljeno
