Tema Piše: Matija Mrakovčić
U Nizozemskoj postoje 34 javne osnovne i 66 alternativnih škola, u Belgiji je 31 javna i 69 alternativnih škola. U obje zemlje alternativne škole primaju preko 80 posto sredstava za svoj rad iz državnog budžeta. U Hrvatskoj postoji 867 osnovnih škola te 3 alternativne, od čega su dvije u Zagrebu. U 2015. godini državne potpore za alternativne škole činile su 0.05 posto njihova budžeta. To su podaci izneseni na okruglom stolu o pluralizmu u hrvatskom obrazovanju, održanom 20. travnja u organizaciji Udruge roditelja i učitelja Waldorfske škole u Zagrebu i GOOD Inicijative. Rasprava je organizirana povodom novog kurikuluma koji predviđa veće promjene u obrazovnom sustavu. “Većina kurikularnih prijedloga, kao i nekih sasvim tehničkih, žive u našim školama niz godina, služeći kao model i inspiracija za obogaćivanje nastavne prakse i u državnim školama”, rekli su predstavnici škola koje rade prema alternativnim pedagoškim principima, poput Osnovne waldorfske škole Rijeka, Osnovne Montessori škole Barunice DeDee Vranyczany u Zagrebau ili Waldorfske škole iz Ljubljane.
Waldorfske škole među poznatijim su pedagoškim konceptima u europskom društvu, gdje djeluju od 1919. godine. Zagovornici te pedagogije ističu važnost ručnog rada i umjetnosti u školskim programima, te potrebu napuštanja predmetno-satnog sustava što se zamjenjuje nastavom po epohama. U waldorfskim školama raspored dnevnih aktivnosti slijedi uvijek jednu logiku i ritam dnevnih aktivnosti – raspored učenja i poučavanja ne uvažava potrebe učitelja već polazi od potreba djeteta. Uz ovu pedagogiju očekuje se tijesna suradnja roditelja i učitelja, odnosno ista koncepcija odgoja i obrazovanja u školi i kod kuće. U Njemačkoj je u proteklih četvrt stoljeća razvijen pokret tzv. slobodnih škola koje, u pravilu, osnivaju udruge roditelja i učitelja. Te škole najčešće okupljaju između 50 i 150 učenika i obično imaju organiziranu cjelodnevnu nastavu i boravak s dobro osmišljenom izmjenom aktivnosti. Učionice i drugi radni prostori u ovakvim školama podsjećaju više na dnevne boravke u većim stanovima negoli na klasične školske prostorije. Originalnost pedagogije Marije Montessori ogleda se u posebno pripremljenim didaktičkim materijalima i posebno uređenoj poticajnoj obrazovnoj sredini za individualno i zajedničko učenje. I uz ovu pedagogiju se očekuje tijesna suradnja roditelja i učitelja. Predstavnici alternativnih pedagogija polaze od pretpostavke da u školi i odgoju sve može biti različito od onog što se nudi – sva didaktička i pedagoška rješenja podložna su stalnom propitivanju i kritičkoj evaluaciji. Ne inzistira se na onome što je “najbolje” već što određenoj skupini roditelja i djece više odgovara.
U zemljama jugoistočne Europe pedesetak godina je na sceni vladala pedagoška i školska konfekcija, rekao je Milan Matijević s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, no “uz politički pluralizam obvezno idu pedagoški i školski pluralizam”. To podrazumijeva postojanje i zagovaranje alternativnih škola i različitih pedagoških rješenja u državnim školama. Naravno, to podrazumijeva i jednaka prava svih građana jedne države na izbor pedagoških rješenja za odgoj i obrazovanje vlastite djece. Ovisno o standardu i tradiciji, u pojedinim državama je na različite načine riješeno financiranje obveznog školstva u kojem se njeguje školski i pedagoški pluralizam. U nekim slučajevima država plaća cjelokupni iznos troškova djelovanja neke obvezne ili osnovne škole, a u nekima se za alternativne škole traži djelomična participacija roditelja.
Zakon o sufinanciranju alternativnih škola u Hrvatskoj stupio je na snagu u kolovozu 2008, a njime je određeno pokrivanje 80 posto iznosa potrebnih za njihov rad. Za to je trebalo izdvojiti 4,5 milijuna kuna godišnje za sve tri škole. No, nakon godinu dana čekanja na isplatu, u srpnju 2009. zakonski je članak ukinut po hitnom postupku. Nakon toga škole su bile prisiljene potpisati sporazum da se odriču daljnjega potraživanja temeljem toga zakona, a zauzvrat im je jednokratno isplaćen iznos od 1,6 milijuna kuna. Budući da nisu dobivale zakonom propisana sredstva, sve tri škole bile su prisiljene naplaćivati visoke mjesečne školarine – od 950 kuna u walfdorfskoj u Rijeci, preko 1200 u waldorfskoj u Zagrebu, do 2000 kuna u školi Montessori. Jednako je važno i pitanje obrazovanja profesorskog kadra za predavanje u alternativnim školama. Za pripremu alternativnog nastavnika potrebno je najmanje dvije do tri godine dodatnog školovanja, a alternativna se pedagogija na hrvatskim fakultetima sluša samo kao izborni kolegij. Alternativne škole nude svoje edukacije, no one su financijski često nedostižne nastavnicima. Ukoliko se ne promijeni zakonski status alternativnih škola u Hrvatskoj, a time i model sufinanciranja, njihov je razvoj, pa čak i opstanak, doveden u pitanje.
Tim je povodom organiziran okrugli stol u Europskom domu, no nikoga iz Ministarstva nadležnog za pitanje statusa alternativnih škola nije bilo na tribini, pa nismo mogli čuti namjerava li se konkretnim sistemskim mjerama u vidu zakona garantirati razvoj i opstanak škola s alternativnim programima. Alternativne škole trebale bi biti poticaj bolje organizacije javnih škola, njihove veće usmjerenosti na učenike i njihov razvoj, većeg prostora za sudjelovanje roditelja, manje hijerarhizacije i više demokratizacije. No, situacija je u Hrvatskoj potpuno obrnuta. Školski prostori se prazne uslijed sve manjeg broja djece, škole se zatvaraju, no umjesto da se ti prostori i infrastruktura ponude nekim alternativnim obrazovnim programima, lokalne se vlasti često odlučuju za komercijalne djelatnosti. Stoga danas u Hrvatskoj postoje samo tri škole i to u dva veća grada. Ipak, postoje primjeri i izvan centara. U Hrvatskoj je udruga Slobodna škola osnovana još 2008. godine u Karlovcu, a pet godina kasnije i u Brestu. No, iako su od Ministarstva dobili suglasnost za izvođenje alternativnog modela obrazovanja, ona je ipak podrazumijevala određene kompromise poput brojčanog ocjenjivanja ili provedbe okvirnog kurikuluma, stoga Slobodna škola zasada provodi edukaciju i radi na popularizaciji ovoga školskoga modela, a protekle je godine otvoren i Centar za mlade u Plaškom.
Upravo je brojčano ocjenjivanje nešto što povezuje kurikularnu reformu i alternativno obrazovanje. Prvi i drugi obrazovni ciklus (do 6. razreda osnovne škole) trebali bi biti temeljeni na prevladavanju jaza između razredne i predmetne nastave, bez ocjenjivanja, uz fleksibilnu nastavu i češće izlaske iz škole. U tom je kontekstu jedna nastavnica iz waldorfske škole spomenula da nastavnicima u javnim školama sigurno nije jednostavno zamisliti kako će izgledati to opisno ocjenjivanje, jedino ocjenjivanje koje postoji u alternativnoj školi. Također, spomenut je primjer finskih nastavnika koji jedino strepe od zadiranja u njihovu autonomiju, dok se u domaćem kontekstu više puta moglo čuti da nastavnicima to ne treba osigurati jer bi mogli svašta predavati ili pak sami nastavnici žele da im se kaže što i kako treba raditi. To svakako ne čudi jer su i sami obrazovani u takvom sustavu. Boris Jokić, voditelj Ekspertne radne grupe za provođenje kurikularne reforme, rekao je da je u javno obrazovanje nemoguće preslikati principe alternativne pedagogije jer se u obrazovnom sustavu preklapa previše različitih interesa – za obrazovanje su, iz jednih ili drugih razloga, svi zainteresirani.
Alternativne škole su privatne škole jer su ih osnovale privatne osobe, udruge građana, a ne zato jer se za njih mora plaćati ili zato jer funkcioniraju kao posao čiju dobit vlasnik zadržava za sebe. Razlog zbog kojeg se alternativne škole u Hrvatskoj plaćaju jest taj što nemaju nikakvu potporu nadležnog Ministarstva. S druge strane, privatno školstvo cvijeta u smjeru biznisa i profita – nastavnici su u privatnim školama strukturiranim kao tvrtkama često neadekvatno plaćeni, a postavlja se i pitanje njihove profesionalnosti jer je jednostavnije na nastavnicima koji još nemaju diplomu ili nemaju položene metodičke predmete obarati cijenu rada. Alternativne škole vode računa o svojim nastavnicima, učenicima, njihovim roditeljima, a povećanje financiranja alternativnih škola značilo bi, ako ništa drugo, priznanje pluralizma i različitosti hrvatskoga društva. S obzirom da je kurikularna reforma tek korak prema drugačijem društvu u koje ćemo morati nastaviti ulagati, na tribini postavljeno pitanje o edukaciji nastavnika u javnim školama za alternativnu pedagogiju možda je jedan od važnih, a svakako poželjnih smjerova daljnjeg razvoja hrvatskog školstva.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
