Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Onima koji su imali iluzije o SDP-u kao predstavniku “civilizirane, uljuđene Hrvatske”, što god da bi to trebalo biti, temeljito se skršio svijet snimkom salunskog razgovora Zorana Milanovića s predstavnicima branitelja, u kojoj je “fajter s Trnja” napokon pokazao svoje pravo lice. Osim što je Srbiju i Bosnu i Hercegovinu usporedio s primordijalnim muljem iz kojeg teško da može isplivati išta vrijedno spomena, suočen s prilikom da konačno i nedvosmisleno pokaže karakter, na pitanje o tome što misli o “pozdravu za dom spremni”, odmahnuo je rukom i rekao da mu se za to živo fućka. Potom je, pokušavajući valjda retorički udovoljiti okupljenima, rekao još i kako njegova majka barem nije bila “vojni lekar”, kao majka novog predsjednika “novog” HDZ-a Andreja Plenkovića. Novog HDZ-a čiji je sada već stari znanac Zlatko Hasanbegović treći na listi u 2. izbornoj jedinici. No, pustimo moraliziranje i projekcije medijskog mainstreama o periodičkom smjenjivanju suprotstavljenih tabora u HDZ-u. “Ako tražimo ‘pravo lice’ HDZ-a”, piše Boris Postnikov, “onda je povratnik iz briselskog parlamenta – politički stasao tuđmanovskih devedesetih u glavnom institucionalnom kanalu proevropskih državnih težnji, Ministarstvu vanjskih poslova – možda i najbolji mogući kandidat da nam ga predstavi”. Zaključio bih sa “bog nam pomogao”, ali onda bih čitateljima neupitno implicirao da “povjerenje daju onima koji se, među ostalim, zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču pronatalitetnu politiku”. A to mi se nekako čini potpuno pogrešno. Već će se oni nekako među sobom oko svega dogovoriti.
Romanopisac i memoarist André Aciman u The New Yorkeru objavio je sjajan članak u kojemu se isprepliću životne i literarne sudbine Martina i Lore Ostwald i njemačkog književnika W.G. Sebalda. Martin Ostwald, ugledni klasični filolog koji je sako i kravatu s iglom nosio čak i kad je čistio snijeg, i njegova supruga Lore, defektologinja koja se nakon umirovljenja predala strastima u povijesti umjetnosti, oboje su u Sjedinjene Američke Države izbjegli pred nacizmom, izgubivši obitelji u vrtlogu Holokausta. Aciman je, otkrivši neobične podudarnosti između pojedinih priča koje čuo od Ostwaldovih i likova Sebaldova ključnog proznog djela Emigranti, uspio s profesorom u samonametnutom egzilu u Norwichu povezati ovaj postariji par. A oni će potom međusobno otkriti veze koje bi rijetko tko, pokazat će se, mogao očekivati.
Ranije ovoga mjeseca, astronomsku je zajednicu uzburkala vijest o otkriću planeta čija je predviđena masa tek 30 posto veća od Zemljine, a nalazi se sustavu zvijezde Proxima Centauri. Ništa novo, reći će mnogi, iza nas su otkrića na stotine takvih egzoplaneta, osim što se ovaj nalazi u našemu najbližem zvjezdanom susjedstvu, odnosno “tek” 4.25 svjetlosne godine od Zemlje. Prvi rezultati upućuju na to da je Proxima b stjenovit planet, mase relativno slične našem planetu i “umjerenih temperaturnih uvjeta”, no to pak može značiti da je prosječna temperatura planeta u spektru od -33 do preko stotinu stupnjeva Celzija. Koliko je uzbudljivo ovo otkriće, odnosno što sve od preliminarnih podataka i predviđanja imamo, možete čitati u tekstu Jacoba Arona na stranicama New Scientista.
BBC je objavio listu 100 najboljih filmova 21. stoljeća, a uz listu – u čijem je stvaranju sudjelovalo 177 kritičara i kritičarki iz 36 zemalja – objavljena je i detaljna analiza brojeva. Na listi su nazastupljeniji filmovi iz angloameričkog govornog područja, a slijede ih francuska i španjolska ostvarenja; filmova koje su režirali muškarci je 90, a filmova koje su režirale žene tek je devet; najviše je filmova iz 2012. i 2013. godine, sa devet filmova iz svake godine. Najbolji film stoljeća je iz 2001. godine, a kojem se filmu radi, otkrit ćete ovdje.
Da smo žurili tamo kamo nismo smjeli istina je za mnoge stvari u našoj recentnoj povijesti, a ovaj se stih, preuzet iz pjesme Ljupke Dimitrovske i nedavno sjajno iskorišten kao muzička poanta u dokumentarnom filmu Betonski spavači, može primjeniti i na našu diskografsku industriju, nekoć najveću u ovom dijelu Europe. Jugoton je svojevremeno proizvodio preko 12 milijuna ploča godišnje, a sredinom 1990-ih vinilne preše u njegovom vlasništvu prodane su u bescjenje. Danas su mogle biti poslovični pokretač ekonomije. Priča češke tvrtke GZ Media nije bitno drugačije od Jugotonove, uz razliku što ta kompanija – nekoć također u društvenom vlasništvu – danas zapošljava 2000 ljudi i najveća je, i jedna od rijetkih, tvornica vinilnih ploča u Europi s procjenom da će u ovoj godini proizvesti 25 milijuna ploča, 40 posto više nego prošle godine.
Objavljeno
