Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
I dok polako doznajemo kako će izgledati kadrovska raspodjela moći u ponovljenoj vladi koalicije HDZ-Most – šuška se da će u vladi sjediti i nevjerojatnih “nekoliko žena” – nije loše, unatoč već poznatom refrenu, podsjetiti se nusprodukata njihove neurotične prve “suradnje”. S obzirom na to da je sudbina neprofitnog medijskog sektora neizvjesnija no ikad i da smo navikli da od korporativnih medija ne možemo računati niti da posao obave profesionalno, kada to već nemaju potrebu činiti uzimajući u obzir javni interes, sjetimo se HRT-a. Naš još uvijek nominalno javni radiotelevizijski servis već odavno nije – ako je ikada to i bio – oaza profesionalizma i rada u javnom interesu, a uprava v.d. ravnatelja Siniše Kovačića dodatno je takvo stanje zacementirala, otvorivši širom vrata vjetrovima povijesnih falsifikata, radikalnog nacionalizma, govora mržnje, crkvenog domatizma i patriotske patetike i, na kraju krajeva, dobrog, starog neinformiranog šlamperaja. U emisiji Otvoreno tako je prošloga tjedna gostovao Roman Leljak, “istraživač” zločina počinjenih na području Slovenije nakon Drugog svjetskog rata, a zapravo, kako doznajemo iz članka Aneja Korsike na Biltenu, tek razvodnjena lokalna verzija Johna DeLoreana. Put od kradljivca tehničke opreme iz Kontraobavještajne službe JNA, preko muljanja s autima na leasing, do borca za žrtve komunističkih smaknuća na kraju Drugog svjetskog rata, za tranzicijske heroje za kojima smo išli pevajući – dobro je poznato – nije nesavladiv, a uglavnom je i izuzetno lukrativan.
Mađarska je ostala bez jedinih opozicijskih, a ujedno i naprodavanijih dnevnih novina u zemlji. Unatoč kompliciranoj povijesti, Népszabadság bio je jedan od rijetkih medija koji se otvoreno suprotstavljao politikama stranke Fidesz premijera Viktora Orbana, a u subotu ga se više nije moglo naći na mađarskim trafikama. Također, kako piše Christopher Adam, više nije dostupna niti njegova internetska inačica, zajedno s bogatom arhivom, a radnici ne mogu više pristupiti uredima niti službenom e-mailu. Sadašnji vlasnik tvrtke, austrijski Mediaworks, objavio je da je tvrtka jednostavno – ušla u fazu restrukturiranja.
“Bijelci su puno inteligentniji od crnaca, a ta razlika u inteligenciji je značajno uvjetovana genetskim faktorima. To znači da je crnačka inteligencijska inferiornost u odnosu na bijelu rasu urođena. A kako tu inferiornost određuju geni, a ne okolina, besmisleno je provoditi ikakvu socijalnu politiku usmjerenu prema smanjenju obrazovnih i drugih rasnih nejednakosti, jer su crnci naprosto urođeno gluplji od bijelaca”, ovako je otprilike, na predavanju u sklopu Festivala znanosti u Sinju, govorio Neven Sesardić. Sesardić, inače filozof i predavač na Sveučilištu Lingnan u Hong Kongu, poznati je konzervativni intelektualac kojemu je, još za vrijeme blokade Filozofskog fakulteta, Jutarnji list dao prostor da se obračuna s mračnim silama marksizma koje su ga svojedobno otjerale u egzil, da bi se od tada sporadično pojavljivao ne baš suvislim umotvorinama po raznim lokalnim medijima. Trebamo li mučiti teroriste? Trebamo. Treba li školovanje biti besplatno? Ne treba. Je li sankcioniranje govora mržnje suvremena verzija verbalnog delikta? Jest. Jesu li crnci gluplji od bijelaca? Ako pitate Nevena Sesardića, istraživanja pokazuju da jesu. Koja istraživanja? Istraživanja inteligencije stara preko stotinu godina, koja su pokazivala da crnci u prosjeku imaju 15 bodova manji IQ od bijelaca. Od toga je jedino istinito da se, piše Damir Pilić, “testiranje inteligencije provodi već 100 godina”.
Sveučilišta diljem svijeta u opasnosti su od institucionalne privatizacije i komodifikacije znanja, a društvene i humanističke nauke posebno su ugrožene jer znanje koje one proizvode, uvjeravaju na zagovornici liberalnih doktrina, ne može biti kvantificirano, nema “tržišnu vrijednost”. Čuli smo to već nebrojeno mnogo puta, a meni se čini da, dokle god sveučilišta pod pritiskom politike ne budu oslobođena tih doktrina, o tome bismo smjeli prestati govoriti. Studenti i profesori u Južnoafričkoj Republici drugi su puta u godinu dana blokirali sveučilišta i izašli na ulice tražeći besplatno i javno financirano obrazovanje za sve i to zbog najavljenih poskupljenja školarina: između 10 i 12 posto 2015. godine, a sada i do 8 posto u 2017. godini. Studenti najavljuju potpunu blokadu sveučilišta dok se njihovi zahtjevi ne ispune. Gwede Mantashe, generalni sekretar Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), stranke koja vlada JAR-om od 1994. godine, s njima se slaže, ali tek s figom u džepu, odnosno izjavom da bi “sveučilišta trebalo zatvoriti na šest mjeseci (…) a onda bi narod vidio koliko je visoko obrazovanje važno za njihovu budućnost”. S druge strane, koliko god se slagao sa zahtjevima za besplatnim visokim obrazovanjem, filozof Achille Mbembe sa javnog Sveučilišta Witwatersrand kaže da bi njegovo zatvaranje imalo katastrofalne posljedice, od kojih bi tek jedna bila još jači proboj privatnih sveučilišta u polje obrazovanja i znanosti.
S novom sezonom Twin Peaksa koja nas očekuje u 2017. godini, uz oprez prema nekritičkim valovima nostalgije kojom bismo mogli biti preplavljeni u nadolazećim mjesecima, vrijedi se podsjetiti na neodvojivu sponu između glazbe i slike u radovima Davida Lyncha. Ikonička instrumentalna Tema iz Twin Peaksa skladatelja Angela Badalamentija, kao i Falling, njena vokalno-instrumentalna verzija s neponovljivom Julee Cruise na vokalu, u najmanju ruku ima moć transformirati svijet oko nas u maglom obgrljena brda i nepregledne šume duglazija, napučiti ga začudnim likovima čiji karakteri nadilaze uobičajene mušičavosti malih gradova i ispuniti mirisom jake kave i pite od borovnice. Što se onog neimagiranog tiče, barem je jedan Lychev film – Plavi baršun iz 1986. godine – presudno utjecao na američku popularnu kulturu. Osim što je svjetla reflektora opet usmjerio na Royja Orbisona, jednog od ključnih, a gotovo u potpunosti zaboravljenih američkih kantautora 20. stoljeća, time je, kao svojevrsni estetički svjetionik, oblikovao nazore mnogih glazbenika i glazbenica koji su tek započinjali s radom, ali i potresao one već formirane, a tu treba ubrojiti i Pixies i Sonic Youth i Marka Lanegana i Davida Bowiea i Chrystu Bell i Becka i Xiu Xiu i Juliu Holter i Zolu Jesus i Beach House i mnoge, mnoge druge. Muzičko nasljeđe Davida Lyncha možete započeti ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
