Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Čini se da je Nobelova nagrada za književnost i dalje itekako utjecajan pa i polarizirajući faktor rasprave o književnosti, mada većina njih ima s književnošću veze koliko i Norman Mailer s košarkom. Raspravama koje su se ovih dana vodile o odluci da ta nagrada pripadne Bobu Dylanu, njihovoj kvantiteti i intezitetu, teško da bi što razumno u nekom kratkom roku moglo dodati. Imamo li posla s institucionalnom aproprijacijom specifikuma popularne kulture ili su posrijedi tek logični procesi višesmjernog proboja različitih registara u globaliziranoj kulturnoj stvarnosti? “Nikad se ne zna”, rekla bi stalna tajnica Švedske akademije Sara Danius, osim da je Dylan kao rijetko tko jezikom problematizirao stvarnost, društvo i kulturu i da se vremena itekako mijenjaju. “Dylan je zaista veliki tradicionalist iako je njegova pojava odudarala od svega dotad poznatog. Razloge možemo tražiti upravo u činjenici da Dylan nije zaokupio očekivani prostor namijenjen autorima folk pjesama, niti se pojavio na horizontu očekivanog kada je riječ o književnoj tradiciji od Williama Blakea“, zapisao je Neven Svilar za Booksu, “Pa ipak, uđe li se malo pažljivije u Dylanov pjesnički jezik, poveznica s Blakeom, ali i s najvećim tradicionalistima američke i engleske književnosti 20. stoljeća, Eliotom i Poundom, ne samo da će postati moguća, već će most između njih postati najprirodnijom književnom činjenicom. Ovi su pjesnici uostalom izvršili neposredan utjecaj na Dylana i otvorili su prostor jezičnog eksperimenta koji daleko nadilazi tradiciju folk muzike”.
Dylan je, među ostalim, svojim umjetničkim radom intervenirao i u samu stvarnost. Njegova “dokumentaristička balada” Hurricane, ako je tako možemo zvati, pod reflektore popularne javnosti stavila je slučaj Rubina Cartera, boksača nepravedno osuđenog za trostruko ubojstvo za što je u zatvoru proveo gotovo dva desetljeća. Institucionalni rasizam, segregacija, rasno profiliranje, kršenje osnovnih ljudskih prava, u SAD-u su bili svakodnevica svakog Afroamerikanca i Afroamerikanke, a za uspješnu navigaciju tom svakodnevicom, za njihovo doslovno preživljanje u određenim sredinama, bila je potrebna organizacija odozdo. Primjer te tužne prakse je i The Green Book (“Zelena knjižica”), praktičan putnički vodič za preživljavanje i navigaciju opasnostima na cesti kojega je trideset godina pisao i distribuirao njujorški poštar Victor Greene, a koja je praktički zaboravljena. Projekt autora i dramatičara Calvina Ramseyja The Green Book Chronicles radi na dokumentaciji i diseminaciji znanja o radu Victora Greena, a za njegovu priču i njegovu knjižicu čuo je tek 2001. godine, kada je prijateljev 80-godišnji djed zatražio da mu nabave knjižicu kako bi mogao sigurno otputovati na sprovod na američki Jug. Ranije ove godine, Carvell Wallace na neprežaljenom je The Toastu objavio kratku, memoarsku priču naslovljenu The Negro Motorist Green Book and Black America’s Perpetual Search For A Home.
Amy Goodman, novinarki koja je izvještavala s prosvjeda više skupina američkih domorodačkih naroda protiv gradnje naftovoda u Sjevernoj Dakoti, prijeti zatvor za “sudjelovanje u pobuni”. Prema tužitelju, Goodman na mjestu događanja nije bila kao novinarka već kao aktivistkinja, prosvjednica. Njeno izvještavanje, tvrdi tužitelj, bilo je iz pozicije opravdanja prosvjednih akcija. S druge strane, Više o slučaju možete čitati u tekstu Lizzy Ratner u časopisu The Nation.
Ponešto o radu s krive strane dominantne ideologije zna i Ken Loach. Osamdesetogodišnjak koji je život i karijeru posvetio radu u području filmske i televizijske socijalne drame, od svojih početaka na BBC-ju bio je trn u oku establišmentu, a 1980-ih, za vladavine Margaret Thatcher, nije uopće imao posla. Radio je, dakako, ali za gotovo niti jednu ideju nije mogao dobiti niti narudžbu niti sredstva. U sjajnom dokumentarcu Versus: The Life and Films of Ken Loach otkrio da je obitelj prehranjivao snimanjem reklama, među ostalim i za McDonalds, a u velikom intervjuu za The Guardian i još štošta više. Njegov posljednji film I, Daniel Blake, nagrađen ove godine Zlatnom palmom u Cannesu, u britanska kina stiže 21. listopada, a za očekivati je da ćemo ga moći gledati u nekom od naših kina.
A kako žive i rade hrvatski književni prevoditelji, od Petre Mrduljaš Doležal i Dinka Telećana za Booksu je istražila Lina Gonan. Nabrajajući tipične probleme s kojima se susreću književni prevoditelji – potplaćenost, nerealni rokovi, kašanjenje honorara – Mrduljaš Doležal zaključuje da u u takvim uvjetima posljedice mogu biti uistinu katastrofalne: “U konačnici pati tekst prijevoda te – čitatelji. Naš mali jezik ima velike prevoditelje, ali takvu tradiciju vrlo je teško obnoviti ako nastane lom, a danas je književno prevođenje u pravoj krizi, i to iz vrlo banalnih, financijskih razloga, koji nemaju nikakve veze s umjetnošću, ali će zato na nju ostaviti ozbiljne posljedice. Pomislite samo koliki dio knjiga na policama knjižara i knjižnica zauzima prijevodna literatura? Na tom štivu stasaju novi naraštaji hrvatskih govornika, kojima traljavi ili nedaroviti prijevodi neće širiti vokabular, neće ih učiti stilskoj raznovrsnosti našega jezika i u konačnici će im zatrti senzibilitet za lijepu riječ”.
The New Yorker u svom ovotjednom izdanju objavljuje fantastičan tekst o fantastičnoj Ursuli K. Le Guin, književnici koju je “književni mainstream gurao na margine, da bi ona zauzvrat transformirala mainstream”. Tekst naslovljen Out of Bounds: The Fantastic Ursula K. Le Guin piše Julie Phillips, autorica trenutno zaokupljena knjigom o pisanju i majčinstvu te istraživanjem za Le Guininu biografiju čiji je ovo, za pretpostaviti je, tek uvodni segment.
Objavljeno
