Intervju Piše: Vatroslav Miloš
Diskurzivno težak, teorijski problematičan, a istovremeno humanistički poticajan i ideološki radikalan, György Lukács jedan je od onih filozofa čiji se rad pomalo izgubio u kakofoniji akademskog postmodernizma. Povremena rekurzivnost u humanističkim znanostima, moda ovih ili onih obrata, nije našla rehabilitacijski modus za Lukácsa, a kako mnogo toga više nema svoje mjesto u suvremenom poretku stvari, tako se i budimpeštanski Arhiv Györgyja Lukácsa našao pred zatvaranjem.
Smješten na Beogradskoj obali (Belgrád rakpart 2), Arhiv sadrži Lukácseve knjige i studije u rukopisu, kao i različite bilješke i radne verzije članaka i knjiga, potom korespondenciju koja broji preko 14 tisuća dokumenata, odnosno preko 10 tisuća pisama koje je razmjenjivao s Leóm Popperom, Paulom Ernstom, Ernstom Blochom u periodu do 1917, a potom i ona nakon Drugog svjetskog rata, s Thomasom Mannom, Heinrichom Böllom, Erichom Frommom, Maxom Horkheimerom, Jean-Paulom Sartreom, Jürgenom Habermasom, Lucienom Goldmannom i drugima.
Zasebnu kolekciju čini dokumentacija o Lukácsevom privatnom životu: preko tisuću fotografija, snimke intervjua, rukopisa njegove supruge Gertrud Bortstieber. Na kraju, tu je i Lukácseva privatna biblioteka, prema njegovim željama trajno dostupna istraživačima, a sadrži brojna klasična djela iz područja filozofije i književnosti, kao i njegova radna soba koja služi kao vrsta memorijalnog prostora.
Radnik u Arhivu, dr. Miklós Mesterházi, rekao je za britanski Morning Star da je prema priopćenju Akademije prilično izvjesno da će arhiv nakon desetljeća postojanja biti zatvoren: “Lukácsev stan, gdje se Arhiv nalazi, bit će prodan, a moji kolege otjerani, odnosno raspoređeni na druga mjesta ili umirovljeni”.
Pokrenuta je stoga i internetska peticija kojoj je cilj spriječiti zatvaranje Arhiva, a do sada ju je potpisalo gotovo 8500 ljudi.
Dio Lukácseva filozofskog i književnokritičkog opusa dostupan je i na stranicama Marxist Internet Archivea.
ObjavljenoObjavljeno
