U potrazi za nekim drugačijim kurikulumom

U izdanju beogradske Fabrike knjiga izlazi knjiga Dejana Ilića koja zagovara drugačiji kurikulum, onaj koji sadrži i djela popularne kulture kao dio obaveznog školskog gradiva.

piše:
Vatroslav Miloš
billy_elliot_630

Stephen Daldry, Billy Elliot, 2000.

Što da se – iz perspektive nastave književnosti koja u svojoj suvremenoj inačici, barem načelno, uključuje i film i suvremene medijske druge žanrove – radi s popularnom kulturom? Kako suvremena nastavnica književnosti može, primjerice, zanemariti proizvode popularne kulture nastale u posljednjih pedesetak godina, a koji su, barem tako kažu statistike, u životima “običnih ljudi” prisutniji od djela visoke kulture? Ne zaslužuju li ona refleksiju u okviru obrazovnog sustava koji bi učenicima i učenicama, studentima i studenticama, trebao pružiti relevantnu mapu svijeta u kojem žive, kao i ponešto o uvjetima u kojima kultura koju konzumiraju, pa i žive, nastaje?

Snalažanje u mreži ovih pitanja mogla bi ponuditi knjiga Škola za ‘petparačke’ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum urednika u časopisu Reč i u Fabrici knjiga Dejana Ilića. Već je sam njezin naslov svojevrsna igra: riječ “petparačko” u naslovu, kaže autor, može se zamijeniti s riječju “popularno”, dok se “priče” mogu zamijeniti “kulturom” i temeljem toga imamo – “školu za popularnu kulturu”. Imamo, dakle, posla s knjigom koja ne samo da iznosi osnove – “kako i s kojim ciljevima nastaje popularna kultura” – već i predlaže konkretne zahvate u tkivo kurikuluma prijedlogom da se u njega djela popularne kulture uvedu kao obavezna.

Zahvat je to koji bi trebao obuhvatiti prvenstveno program osnovne i srednje škole, a potom i silabuse na adekvatnim katedrama unatoč tome – kako navodi Nenad Veličković – što “ugao iz kojeg Dejan Ilić prilazi poučavanju literature nema ništa s aktuelnim silabusima usidrenim u nacionalne kanone i podobne teorije kojima se ti kanoni održavaju na životu”.

Pitanje “čemu danas nastava književnosti služi” ogleda se u ignoniranju relevantnih djela popularne kulture: bismo li trebali znati nešto i poučavati o uvjetima proizvodnje, cirkulacije i recepcije suvremene televizijske fikcije kao što su Žica ili Twin Peaks ili Gilmoreice? U kakvom je odnosu prema kanonu književne fantastike serijal o Harryju Potteru i zašto je postao međunarodni kulturni fenomen, što isto vrijedi i za, recimo, aktualni televizijski serijal Igra prijestolja? Što nam o suvremenim feminističkim i queer identitetima, ali i obiteljskim dinamikama, može reći strip Alison Bechdel Fun Home? Reprezentiraju li tinejdžeri u britanskoj televizijskoj seriji Skins uistinu suvremeno tinejdžerstvo ili su samo konstrukcija odraslog pogleda na mlade? Možemo li iz filma Billy Elliot Stephena Daldryja naučiti štogod o klasi i može li dječak iz radničke klase naći svoje mjesto u neslućenim visinama kulture ili je zauvijek osuđen ponavljati kulturne obrasce “primjerene” njegovom društvenom i ekonomskom statusu?

Ovo je tek nekoliko vlastitih prijedloga za p(r)oučavanje, no u potrazi za nekim drugačijim kurikulumom, pitanja su to na koja bismo – u nekoj ozbiljnijoj budućnosti – kroz obrazovni sustav i uz, dakako, primjere iz teorija i praksa popularne kulture, trebali moći dobiti odgovore. Jedan od uloga u tu budućnost, barem na ovim prostorima, svakako bi trebala biti i Ilićeva knjiga. Njezin predgovor, naslovljen Popularna, visoka ili kultura za narod, možete čitati na Peščaniku.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano