Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Sve je teže gledati u prazan ekran i započinjati taksativno nabrajanje procesa zaustavljenih dolaskom na vlast Mosta i Domoljubne koalicije. Polako, ali sigurno, koči se i ona možda najvažnija. Nužno je, čini se, zadovoljiti more besprizornih likova ove tragikomedije bez kvoruma. Bez previše patetike, naša je generacija izgubljena, ali one koje dolaze možda bi i mogle nešto promijeniti. Prvenstveno kroz obrazovanje jer ono je uvijek ključ za razumijevanje svih lekcija koje neke druge generacije nisu usvojile. Boris Jokić jedan je od rijetkih koji su to vidjeli jasno i, unatoč svih teškoćama, zajedno s kolegama i suradnicima zasukao rukave i uronio u sustavno zanemarivani mulj reforme obrazovanja. Nakon načelne podrške nove vladajuće garniture, sitne duše iz Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu na čelu sa Gordanom Rusak o(be)smislile su kako staviti uteg na rep ljudima koji su predano, transparentno i smisleno posljednjih godinu i pol dana radili na kurikularnoj reformi.
Kao dio istog društveno-kulturnog regresivnog obrasca, svjedočili smo i nečemu nazvanom Hod za život. Povorka od, prema procjeni MUP-a, sedam tisuća ljudi, predvođena autobusom s kojega je tenor uz pratnju pravcatog gudačkog kvarteta interpretirao Kabiljov i Grgićev song Neka cijeli ovaj svijet (bez sumnje uz dopuštenje autora), marširala je, budimo realni, protiv ljudskih prava. Protiv prava da se slobodno odlučuje što ćemo i kako ćemo s vlastitim tijelom. I to se sve uz podozrivi smiješak Željke Markić i Sanje Orešković, supruge marionetskog premijera Tihomira, i financijsku podršku svih građana Zagreba. “Kako je moguće da je tako banalan manevar i tako glupava politika uvjerljiva tolikom broju ljudi?”, pita se Lana Pukanić na Mufu i dodaje: “Jednim dijelom sigurno zato što je u hrvatskom društvu fluktuacija ljubavi toliko mala. Sva ljubav koju poznajemo klaustrofobično je fiksirana za nekoliko simbola: križ, zastava, šahovnica. To je, i samo to, ono što smo (na)učeni prepoznavati kao ljubav(no). Ti su znakovi kao Batmanov znak: poziv na mobilizaciju, da ustanemo za jedino za što nam srce bije”. S druge strane, izdvojivši se iz skupine boraca i borkinja za pravo na izbor, pred paradu novih hrvatskih vrijednosti stale su Dunja Janković i Dunja Ercegović. Obje su, nakon susreta s miroljubivim redarima Hoda za život, privedene u Prvu policijsku postaju u Zagrebu.
Boris Buden u iscrpnom razgovoru koji su s njime za Slobodni Filozofski vodili Veronika Bauer i Damjan Rajačić precizno je, među ostalim, dijagnosticirao procese kojima upravo svjedočimo i koji su im ishodi: “Karamarko je autentični političar. Nije u stanju reći suvislih tri do pet rečenica, nije u stanju izaći na pozornicu, na stage, na televiziju, u javnost, što će ga naravno koštati – bez karizme krug efektivnosti ipak je ograničen. Ali je bio u stanju artikulirati tu politiku, pokazati na neprijatelje – boljševici, crveni, komunisti, Jugoslaveni… I domoljubi na drugoj strani. To je to – pravi pravcati politički sukob. A takozvana ljevica, ta zakašnjela, hrvatska bleristička karikatura od socijaldemokracije, ona nije znala čak ni to. Nije se znala politički artikulirati. Nije odgovorila: ‘A tko ste vi, nacionalistička bagro?’ Zašto ne? Mogli su im reći da su historijski isprdak građanske tradicije nacionalizma. Nacionalizam i nacionalno oslobođenje imaju svoje historijsko mjesto”.
Junak radničke klase Ken Loach u Cannesu je dobio drugu Zlatnu palmu u karijeri za film I, Daniel Blake. Deset godina nakon filma The Wind That Shakes The Barley, Loach se – barem tako tvrdi urednik Sight and Sounda – ovim filmom vratio u formu. “Film je fokusiran na protagonistove odlučne, čak tvrdoglave pokušaje da izbjegne siromaštvo i potencijalno beskućništvo”, piše Geoff Andrew, “a da istovremeno zadrži svoju ljudskost: prvenstveno samopoštovanje, dostojanstvo i blagost prema drugima”. Radi se o, piše Nick James u tekstu posvećenom ovogodišnjim filmskim laureatima iz Cannesa, “potresnoj optužnici za uništenje socijalne države”.
“Kuknjava nad nedostatkom književne kritike u hrvatskom medijskom prostoru u književnim se krugovima ponavlja kao davno naučena mantra – nekritički i bez stvarnoga uvida u meritum stvari. Smislili su tu mantru nezadovoljni izdavači, koji gotovo u pravilu ne vide dalje od triju najvećih hrvatskih dnevnih novina, kao da drugi mediji i ne postoje”, piše Davor Mandić u Novom listu gdje zajedno s Lukom Ostojićem, glavnim urednikom portala Booksa, analizira stanje domaće književne kritike.
Neobičnog su se poduhvata prihvatili astronomi Manfred Cuntz i Martin George. Kako piše njujorški novinar Clive Thompson, odlučili su na temelju dvije “činjenice” iz Sapfine pjesme Utonuo veće mjesec spekulirati u kojemu je godišnjem dobu pjesma napisana. Rad naslovljen Seasonal Dating of Sappho’s ‘Midnight Poem’ Revisited možete čitati ovdje.
Objavljeno
