Između nemoći i stjecanja moći

Posljedice strukturnih prilagodbi koje provode globalne regulatorne institucije i visokorizični drugorazredni zajmovi odredili su u posljednjim godinama optiku kroz koju valja promatrati gibanja na svjetskom planu. U središtu logike kapitalističkog razvoja u posljednje vrijeme, kako napominje Saskia Sassen, nije vrednovanje ljudi kao radnika ili potrošača, već njihovo isključivanje u procesu uništavanja tradicionalnih kapitalističkih oblika kako bi se utažile potrebe visokih financija i potrebe za prirodnim resursima. Mehanizam prvobitne akumulacije djelatan je i danas. Pojmom se u tekstu i izlaganju, slijedeći Davida Harveyja, imenuju prakse komodifikacije zemlje i nasilnog izbacivanja seljačkog stanovništva, pretvaranje društvenih u privatna prava, komodifikacija radne moći i potiskivanje alternativnih oblika proizvodnje i potrošnje, lihvarenje nad državnim dugom i s njime povezano sofisticirano kolonijalno prisvajanje posjeda diljem svijeta. Paradigmatski primjer potonjeg je kupovanje golemih posjeda u subsaharskoj Africi i dijelovima Latinske Amerike koji se koriste za prekomorsku poljoprivredu i iskorištavanje nalazišta podzemnih voda, metala i minerala. U izlaganju su apostrofirani slučajevi kineskog djelovanja u Kongu i Zambiji koje je povezano je s usponom Kine kao svjetske sile. Prirodni resursi većeg dijela Afrike i dobrog dijela Latinske Amerike po sebi imaju veću vrijednost od one koju kao potrošači i radnici imaju ljudi koji tamo žive. Za razliku od imperijalističkog grabeža, trenutni je mehanizam otimanja, što je prikladan naziv, direktno strano ulaganje. Nužna pretpostavka opisanih procesa danas je postojanje države koja, sa svojim monopolom na primjenu nasilja i određivanja legalnog i ilegalnog djelovanja, često djeluje kao agentura kapitala. Ne iznenađuje činjenica da je jedna od glavnih značajki našeg vremena  da se svijet sastoji većinom od nacionalnih država koje su prepoznate kao suverene bez obzira na to da je ta suverenost, u mnogim slučajevima, gotovo fiktivna. 

Sassen upozorava na nagli porast isključenih. Radi se o porastu u broju stravično siromašnih raseljenih ljudi koji su uskladišteni u raznim izbjegličkim kampovima, pripadnicima manjina koje se krivično goni i  trpa u zatvore te obespravljenim radnicima koje se eksploatira do krajnjih tjelesnih granica. Analiza ne dozvoljava održivost koncepta triju svjetova. Treći svijet možemo bez ikakvog problema prepoznati u prvom svijetu kad se razmatra periferizacija jezgre u vidu susjedstva opustošenih zaplijenom domova koji su bili pod hipotekom ili gradova duhova nastalih gašenjem proizvodnih pogona. Pozicionirati Hrvatsku u kontekstu analize Saskije Sassen doista nije teško. U opisu vanjskih pritisaka zbog kojeg vraćanje duga ima prioritet nad razvojem infrastrukture, bolnica, škola i ostalih ciljeva od općeg interesa lako je prepoznati stvarnost koju živimo. Kao i činjenicu da je socijalno discipliniranje u slučajevima poput hrvatskog dugoročno puno važnije od vraćanja duga. Sassen uvjerljivo pokazuje kako preoblikovanje koncepta prvobitne akumulacije u ovom smjeru omogućuje dublje razumijevanje kreditiranja kao mehanizma pustošenja bitnih sektora tradicionalnih ekonomija, uništavanja velikog dijela sitne buržoazije pojedinih nacionalnih država i naglog osiromašenja naroda i same države. 

Jedan od trenutno postojećih načina otpora ovom stanju, istaknula je Sassen u jučerašnjem predavanju “Globalna ulica:nastajanje političkog”, prosvjedi su poput onih na trgu Tahrir ili pokret Occupy! Sasken se prisjetila svoje rasprave s Ericom Hobsbawmom o transformativnim i emancipatornim potencijalima pokreta Occupy. Ne dijeli vrijednosni sud s ljevičarskim nestorom. Njena analiza uvelike podsjeća na onu McKenzieja Warka. Occupy prema Saskiji Sassen predstavlja stvaranje novog teritorija koji, uz zauzimanje prostora, podrazumijeva i određeno uređenje. Javni prostor prema uobičajenom europskom poimanju predstavlja prostor za ritualne prakse odvijaju procesi određeni kodovima koji dijele njihovi sudionici. Occupy očuđuje te kodove, započinje proces njihove dezintegracije, čime se aktivno stvara prostor za drugačiju vrstu praksi. Sasken pokretu Occupy pripisuje, između ostalog, operaciju kolektiviziranja semantičkog prostora u kojem se mogu odvijati određene vrste rasprava kakve inače nisu moguće. Pokret  nema definiran oblik, ali svojom otvorenošću može privući mnogo ljudi. Njegov program nije jasno naznačen, ali s obzirom na brojnost i različitost mjesta na svijetu kojima se proširio, nepotrebno ga je, ali i nemoguće, unificirati.  Occupy je zona između nemoći i stjecanja moći, prostor koji dozvoljava razvoj političkog i socijalnog, teritorij mogućnosti i obećanja.

A.J.