Tajna povijest otoka

Kao što smo već pisali, kor::net je neformalna mreža, odnosno suradnička platforma kulturnih institucija otoka Korčule. Mreža je pokrenuta 2014. godine, a osnivači su joj otočke nevladine organizacije Bašćina, Luško lito i Siva)(zona te lokalne institucije u kulturi Blatski fižuli, Centar za kulturu Vela Luka/Galerija moderne i suvremene umjetnosti te Gradski muzej Korčula.

Mreža od 2014. godine provodi nekoliko izuzetno vrijednih umjetničkih i istraživačkih projekata vezanih za otok, a koji predstavljaju “historiografsko istraživanje i mapiranje dosadašnjih visoko relevantnih kulturnih i umjetničkih praksi na otoku koji su obilježili promicanje suvremenosti na Korčuli kroz 20. stoljeće”. Projekt Povijest suvremenosti tako uključuje kinematografiju otoka, njegovu industrijsku baštinu, potom manifestacije koje su obilježilje otočku povijest poput Međunarodnih likovnih susreta umjetnika i Korčulanske ljetne škole, te istraživanje rada Luca Ferrarija (o čijem smo radu također pisali), Bernarda Bernardija, Danijela Dragojevića, Mihovila Pansinija, Momčila Popadića Popa, Silvija Foretića i Rebecce West, redom umjetnika i umjetnica koji su djelovali na otoku ili na njemu nalazili umjetničke poticaje. U sklopu projekta Politike zelenog prostora istražuje se samoniklo bilje na Korčuli kao prirodni resurs koji – u doba industrijalizacije hrane – mlađim generacijama ostaje sasvim nepoznat, a projekt Učiti iz krize u Blatu traži nove strategije održivog urbanog razvoja tog mjesta.

Jedan od rezultata projekta Mapiranje kinematografije otoka Korčule je i kratki dokumetražni film Kino otok redatelja, filmskog kritičara i kustosa Ivana Ramljaka, nastao u produkciji Restarta i prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, dok su na stranicama kor::neta dostupni i rezultati njegova istraživanja koje je u prvoj fazi pokazalo bogatstvo otočke kinematografske mreže. Prvo je otočko kino otvoreno u Vela Luci 1909. ili 1911., ovisno o izvoru koji konzultirate, a filmske su dvorane bile rasprostranjene po cijelom otoku: Ramljak ih je popisao u Blatu, Čari, Pupnatu, Smokvici, Račišću, Žrnovu, Lumbardi i u gradu Korčuli. Neposredan podatak ovog istraživanja koji je teško ignorirati jest da je Korčula 1950-ih imala desetak kino-dvorana, a danas je otvorena – tek jedna.

Ovo je, kao što smo istaknuli, tek prva faza tog projekta, u kojoj se radilo na popisu kinematografskih činjenica, odnosno povijesti, broju dvorana i projektora, fotografskoj dokumentaciji te ponešto o navikama kino-posjetitelja, dostupno je za sada tek u tekstualnom obliku na mrežnim stranicama. Očekuje se da bi kroz daljnji razvoj projekta – koji će uključiti i istraživanje filmskog rada na otoku, kao i mapiranje snimljenog materijala kojemu je otok u fokusu – u skoro vrijeme biti dostupna i audio-dokumentacija nastala snimanjem sjećanja stanovništva na njihovo filmska i kinematografska iskustva.

“Budući da se radi o istraživanju zasnovanom na oralnoj povijesti, nameće se pitanje pouzdanosti. Iz tog razloga ovaj projekt treba shvatiti kao početak istraživanja, a predstavljene rezultate kao otvorenu formu kojoj je moguća nadopuna”, kaže Darko Fritz, koordinator ovog projekta iz korčulanske Sive)(zone.