Intervju Piše: Vatroslav Miloš
Velika Britanija plebiscitarno je pokrenula proces razdruživanja s Europskom unijom. Ovo je prvi put da je neka zemlja ušla u takav proces, a radi se prijelomnom političkom, društvenom, diplomatskom, kulturnom i ekonomskom trenutku našeg vremena.
Prema detaljnim rezultatima koje je objavio The Guardian, 16 141 241 ljudi je glasalo za ostanak, a 17 410 742 ljudi glasalo je izlazak iz Europske unije. Uz izuzetak urbanih središta Manchestera, Liverpoola, Leedsa, Yorka, Cardiffa, Bristola, administrativnog područja Londona te velikih sveučilišnih centara Oxforda, Cambridgea i Warwicka, u Engleskoj i Walesu prevladali su glasovi za izlazak, dok su Škotska i Sjeverna Irska glasale za ostanak. Prevladali su – upozoravao je na to Owen Jones, a sada potvrđuju sociodemografski podaci – glasovi obespravljene radničke klase koju, sada je jasno, političke elite nisu uspjele uvjeriti da je ostanak njihova budućnost.
Velika Britanija ulazi u proces razdruživanja koji – aktivacijom članka 50 Lisabonskog sporazuma – može trajati minimalno dvije godine, ovisno o tome kada će ga aktivirati britanski premijer David Cameron. Prema svemu sudeći trajat će mnogo duže, ovisno o tome hoće li se u tom periodu doći do dogovora oko krucijalnih pitanja granica te fluktuacije ljudi i kapitala, ali i hoće li sve zemlje članice jednoglasno biti za ekstenziju tih pregovora. Diplomatski pregovori zasigurno će biti spori i teški, uključujući i interne dogovore s vladama Sjeverne Irske, Škotske i Walesa te pregovore s NATO-om, zemljama članicama Commonwealtha, Republikom Irskom s kojom dijele kopnenu granicu, SAD-om itd. U godinama koje slijede, rezultata ovog referenduma mogao bi značiti i geopolitičko prekrajanje karte Europe: već se sada špekulira da će Škotska – u kojoj niti jedno administrativno područje nije glasalo za izlazak – definitivno tražiti raspisivanje novog referenduma o neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, a prema nekim procjenama – to bi mogla učiniti i Sjeverna Irska.
Pokretanje referenduma i njegove reperkusije mnogi vide kao posljedicu internih frakcijskih borbi unutar tamošnje Konzervativne stranke, kost koju je njihov vođa, britanski premijer David Cameron, bacio skepticima unutar stranke, vjerujući da do njega zapravo neće doći. U javnom obraćanju po objavi rezultata referenduma, Cameron je odstupio s premijerske dužnosti i dužnosti vođe Torijevaca, no formalno taj posao mora raditi sve dok kraljici Elizabeti II. ne predloži nasljednika, što će vjerojatno biti netom prije stranačke konferencije Konzervativne stranke u listopadu. Njegovo nasljeđe je duboko podijeljena Britanija, obespravljena i ponižena radnička klasa, sustav javnog zdravstvenog osiguranja pred slomom, razočarana mladež koja je statistički dominantno glasala za ostanak u EU, a vjerojatno i Boris Johnson na čelu Konzervativne stranke.
Kako će se u sve tome snaći Jeremy Corbyn, vođa Laburističke stranke koji nije učinio mnogo u kampanji za ostanak, pokazat će vrijeme. “Ukoliko ljevica želi imati budućnost u Britaniji”, piše Owen Jones, “morat će se suočiti s kulturnim i političkim razdorom između nje i života i zajednica ljudi iz radničke klase”.
ObjavljenoObjavljeno
