Povijest drame kao uprizorenje identiteta

Povijest drame. Razdoblja identiteta u kazalištu od antike do danas Erike Fischer-Lichte nije još jedna linearno iznesena kronika najvažnijih poglavlja iz povijesti drame.

Radi se, dakako, o prijevodu prvog dijela knjige Geschichte des Dramas cijenjene teatrologinje i profesorice na Freie Universität u Berlinu Erike Fischer-Lichte. “Njezina knjiga”, kako stoji u recenziji Marijana Bobinca, “predstavlja standardni i od stručne javnosti visoko cijenjeni priručnik na području povijesti drame zapadnoga civilizacijskog kruga i osvrće se na sva bitna razdoblja toga književnog roda, dakako, u njegovoj povezanosti s kazalištem, od grčke antike do našeg doba”.

Kako je istaknuto i samim podnaslovom, prvi svezak Povijesti drame pokriva razvoj drame i kazališta od antike do njemačke klasike, dok drugi svezak, također u pripremi izdavačke kuće Disput i prevoditelja Dubravka Torjanca, predstavljava istraživanje kazališnih praksi i dramske književnosti 19. i 20. stoljeća.

“Knjiga se od sličnih studija razlikuje ponajprije po vrlo inovativnom konceptu koji polazi od toga da drama od svojih antičkih početaka pa sve do danas u osnovi predstavlja uprizorenje identiteta: strukturne promjene drame kroz dva i pol tisućljeća – tvrdi autorica – usko su povezane s preobrazbama koncepata identiteta. Upravo je to”, piše Bobinac, “temeljna poveznica povijesti drame kako je vidi Erika Fischer-Lichte: povijest drame (kao književnoga roda i kao insceniranog teksta) u smislu povijesti identiteta. I kod jednog i kod drugog ona uspijeva pronaći zajednička obilježja, preklapanja i podudaranja, no pritom nikada ne zaboravlja da se ta dva smjera ni u kojem slučaju ne mogu izjednačiti. Itekako je pritom svjesna činjenice da povijest drame predstavlja samo jedan segment povijesti kazališta, te da je ona istovremeno jedan segment povijesti književnosti. Stoga je za autoricu povijest drame u smislu povijesti književnosti utoliko relevantna ukoliko pridonosi tumačenju povijesti drame kao povijesti identiteta. Logična je konzekvenca takvog polazišta da se identitet koji se očituje u drami može dokučiti samo putem strukturne analize, te da se povijest drame kao povijest identiteta može (re)konstruirati samo slijedom analiza pojedinih drama”.