Piše: Martina Domladovac
Miloš Kosec, mladi slovenski arhitekt, urednik i publicist, u svojem predavanju Ruincarnations, održanom u Oris Kući arhitekture, osvrnuo se na arhitektonske manifestacije suvremene žudnje za ruševinama te arhitektonske potencijale ruševnih i nedovršenih prostora. Predavanje je organizirano u sklopu platforme Future Architecture, prve pan-europske platforme arhitektonskih muzeja i festivala koja široj javnosti predstavlja ideje budućnosti gradova i arhitekture. Projekt stoji na razmeđi građevinskih praksi, različitih arhitektonskih pristupa i globalnih i lokalnih konteksta. Najvažnije, Future Architecture omogućuje ekspresiju slojevite slike globalnog stanja u arhitekturi kroz glasove mladih autora, te se njome želi poticati i predstavljati inovacije, eksperimente i ideje generacija koje će dizajnirati i graditi europske gradove u budućnosti.
Kosec je predavanjem otvorio samo neka od pitanja suvremene fascinacije ruševinama koja se na različite načine obrađuju u popularnoj kulturi. Također je istaknuo kako fascinacija destrukcijom ne staje samo na industrijskoj arhitekturi napuštenoj u post-industrijskom razdoblju Zapadnih zemalja, nego vrijedi i za ostatak svijeta i drugačiji tip propadanja. Neki od primjera neobjašnjive popularnosti destrukcije su fotografije slovenskog krajobraza u vrijeme ledene oluje, ali i Černobil, grad koji je pogođen nuklearnom katastrofom, turistički je zanimljiv proizvod Ukrajine. Sličan je odnos i prema napuštenim “futurističkim” spomenicima socijalističke Jugoslavije koji predstavljaju “nešto što je bilo futurističko, a sad je istovremeno i ruševno”.
Kao fascinantan vid fetišizacije ruševina Kosec navodi trend obnavljanja napuštenih građevina tako da i dalje izgledaju napušteno. Jedan takav primjer nekad je industrijska, a danas vrlo skupa četvrt u Zürichu u kojoj su mnoge industrijske građevine transformirane u različite kulturne institucije. Njihova raskošna unutrašnjost ničime ne daje do znanja da je vanjska ljuska ostavljena prividno “propadajuća”. “Industrijska proizvodnja postala je toliko dio prošlosti da je na neki način ‘sveta’, pa se i prostori adaptiraju na gotovo ideologiziran način”, tvrdi Kosec. Fascinacija ruševinama otišla je toliko daleko da se čak i nove građevine projektiraju tako da izgledaju staro i propadajuće.
Ruincarnations, ili ponovno oživljavanje ruševina, “kolektivna je akcija i uvijek vrlo politična”, kaže Kosec, “treba jednu osobu za obnovu, ali treba i cijelo društvo koje taj prostor ne koristi”. Kosec otvara brojna pitanja oživljavanja ruševina, na primjer, zašto bismo uopće razvijali njihov potencijal te kakva je uloga arhitekta u tom procesu, no ne daje konkretne odgovore. Pitanje arhitekta kao kuratora između građevine i korisnika možda je ključna ideja pristupa ovakvim prostorima, što znači uključivanje i samih korisnika i potreba jedne zajednice u proces revitalizacije i adaptacije napuštenih prostora i spomenika. Ovo pitanje pogotovo je ključno pri razmatranju statusa nedovršenih građevina, posebno čestih u post-socijalističkim zemljama. Najčešće preambiciozni propali projekti predstavljaju svojevrsno opterećenje i prepreku daljnjem razvoju urbanih sredina, no upravo suradnjom sa zajednicom i napuštanjem ideje njihovih prvotnih planova, imaju potencijal razvoja i adaptacije u potrebne, korištene prostore, smatra Kosec, iz čijeg se izlaganja daje naslutiti kako upravo uključivanje zajednice u projekt čini razliku između “oživljavanja” i “fetišizacije” ruševina.
Objavljeno