Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
U HDZ-u, navodno, nema ekstremizma. Sukladno tome, ako znamo da je HDZ “stožerna stranka svih Hrvata”, ekstremizma nema ni u Hrvatskoj. Velimir Bujanec, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Jure Vujić, Željko Glasnović, biskup Vlado Košić, Jakov Sedlar, Dnevno.hr, Hrvatsko etičko sudište, Hrvatsko slovo, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, HNiP, U ime obitelji samo su fantazme koje progone dokone liberale i salonske ljevičare, bez ikakvog racionalnog utemeljenja u stvarnosti. Istina, nismo još imali priliku svjedočiti realnim, fizičkim reperkusijama njihovog javnog djelovanja pa se sa Hasanbegovićem naprosto morate složiti. Ipak je on, kako je volio istaknuti Tomislav Karamarko, “ugledni mladi znanstvenik”. Ovih smo dana tako imali priliku svjedočiti verbalnoj onaniji umirovljenog generala Željka Glasnovića, zastupnika u Saboru iz HDZ-ove kvote u prošlom sazivu i nezavisnom zastupniku u ovom, koji je studente i profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu nazvao “razmaženim derištima recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili i kao njihovi roditelji hoće sebi osigurati ugodnu lijenost” te “skojevkama neobrijanih nogu koje su dobivale novac za diplomske radove kao npr. Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u”. Nitko iz vrha HDZ-a – u kojem, podsjećam, nema ekstremizma – nije reagirao na njegovu izjavu, iako su u intenzivnim pregovorima o sastavljanju saborske većine s, među ostalima, i Glasnovićem. Nije regirao ni dekan Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić, iako mu je to prema logici stvari, dužnost. Rekao je tek: “Ajoj. Samo sam vidio status. Ja se političkim prepucavanjima s bilo koje strane neću baviti. Politike nema na fakultetu i neće je biti, ne treba je biti. Ja se svakako neću time baviti”. Glasnović je vikend, kako i priliči, zaokružio pohađanjem mise za “35 hrvatskih mučenika”, a zapravo časnika vojske fašističke Nezavisne države Hrvatske. U Hrvatskoj, ponavljam, nema ekstremizma, sve je to u našim bezizražajnim AVNOJ-evskim glavama.
Jednako kao što ekstremizam u Hrvatskoj morate tražiti mikroskopom, tako se na HRT-u nije dogodilo pa i ne baš tako tiho zauzimanje pozicija u ime dobrih starih hravtskih vrijednost i, još više, Katoličke crkve. “Radi se o utjecaju institucije Katoličke crkve na cjelokupni program. Urednici i novinari nekritički prenose stavove crkvenih hijerarhija i svećenika, bez propitivanja koliko je to u javnom interesu. To zapravo nisu religijski programi nego izravno bavljenje Crkve kao institucije temama koje nisu u njezinoj domeni”, kaže za Novosti član Programskog vijeća HRT-a Ivica Maštruko. U emisijama u kojima gostuju ljudi poput Igora Vukića iz spomenutog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac iznose se tvrdnje da su “za ratne okolnosti, Židovi živjeli u dobrim higijensko-sanitarnim uvjetima”, bez ikakve novinarske ili uredničke reakcije i intervencije, a količina vjerskog sadržaja u posljednjih je pet mjeseci, odnosno otkako je program preuzela nova garnitura na čelu sa Sinišom Kovačićem, najviše porasla na Radio Sljemenu, od kojih svakako vrijedi izdvojiti novopokrenutu kontakt-emisiju Svećenik na telefonu. Dražen Miočić, v.d. ravnatelja programa HRT-a, odbio insinuacije o rekristijanizaciji programa rekavši, vjerojatno, da na HRT-u, zna se, nema ekstremizma.
Posljednjih nekoliko godina u našem se javnom prostoru pojam “ideologija” koristi kao gotovo pa invektiva. Spomenom “ideologije” mrskog neprijatelja, primjerice, moguće je promptno diskreditirati za zastranjivanje s puta “zdravog razuma”, “napretka”, “prijeko potrebnih reformi”, “mjera štednje”, “potencijalnog rasta BDP-a”, “gospodarskog oporavka”, “jedinstva nacije” i ostalih neporecivih bioloških činjenica. Prilog raskrinkavanju ideoloških iluzija piše Mate Kapović u tekstu Ideologija iliti prošlost je budućnost: “Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije – ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja – u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu”.
Prošloga je tjedna izjava predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera da će “već do 2020. godine “svaki grad i svako selo u EU” dobiti besplatnu Wi-Fi vezu, javno financiran i svima dostupan pristup internetu” obradovala, ali i zbunila mnoge. Nedoumica je razrješena ni pet minuta kasnije: radi se o projektu za koji je alocirano tek 120 milijuna eura, što sasvim sigurno nije dovoljno za besplatno umrežavanje čitave Unije. “U onih pet minuta nevjerice – negdje između senzacionalnog obećanja i razotkrivanja stvarnog stanja – smjestila se tako kompletna politika Unije spram digitalnih medija”, piše Boris Postnikov za Bilten, “Retoričko podilaženje javnosti, skromne zakonske korekcije i sitni financijski ustupci tu su uglavnom zato da bi se u pozadini mogao i dalje nesmetano odvijati digitalni business as usual. Nešto važnija i opsežnija tema Junckerovog govora – nova regulacija autorskih prava na razini Unije – to je zatim samo potvrdila”.
Tonemo u doba sveopće psiho-spiritualne krize. Prije tridesetak godina, piše John F Schumaker u nešto starijem, ali ipak aktualnom tekstu u časopisu New Internationalist, prosječna dob za prve znakove depresije bila je 30, a danas je to – 14 godina. Ako nastavimo ovim tempom, 50 posto generacije stare između 18 i 29 godina mogla bi patiti od nekog oblika depresije. No kada se podaci o “epidemiji depresije” pobliže ispitaju, pokazuje se da većina ipak pati od “demoralizma”, poremećaja sličnog, ali dijagnostički bitno različitog od depresije. Radi se o kulturološkom poremećaju specifičnom za “industrijalizirani zapad”, odnosno “tipu egzistencijalnog poremećaja povezanog s raspadanjem ‘kognitivne mape’ osobe (…) psiho-spiritualne krize koja kod osobe stvara osjećaj opće dezorijentacije i nemogućnosti pronalaska značenja, svrhe ili izvore zadovoljstva”.
Povodom izlaska knjige Grand Hotel Abyss: The Lives of the Frankfurt School britanskog novinara Stuarta Jeffriesa, “grupne biografije” skupine utjecajnih filozofa, sociologa i teoretičara kulture okupljenih oko frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja prije i poslije Drugog svjetskog rata, izdavačka kuća Verso objavljuje kratke izvatke iz njihovih djela.
Postoji li varijanta feminizma koju bismo mogli otpisati kao “lošu”? O tome, ali prvenstveno o političkom, društvenom i kulturnom utjecaju suvremenih strujanja u feminizmu, u prvom u nizu panela naslovljenih Bureau of Feminism razgovarale su spisateljica i glumica Roxane Gay, osnivačica časopisa Bitch Andi Zeisler i glavna kustosica UCLA-ovog Hammer Museuma Connie Butler.
ObjavljenoObjavljeno
