Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Kompromisi su usklađeni, kravate izravnate, saborske iskaznice podignute, imamo novu vladu. Vladu čija je percepcija i s desnog i lijevog medijskog spektra gotovo spasiteljska. No nakon pustoši koju je nakon kratkog marša kroz institucije ostavila nominalno Oreškovićeva, a realno Karamarkova vlada, očekivanja su – s obje strane političkog spektra – itekako nevelika. Odnosno, kako piše Boris Postnikov za Bilten, “zadovoljni bi, ukratko, trebali biti svi. Osim, naravno, ustašoidne desnice koja je s daleke margine nakratko bila stigla do glavne bine: upravo njeno nezadovoljstvo, međutim, sve ostale čini dvostruko zadovoljnijima, pa je neki oblik ravnoteže utoliko ipak uspostavljen. Stabilnost, umjereni rast, smirivanje svjetonazorskih tenzija: to su šifre političkog trenutka”. Točka razdvanja, velika shizma u crkvi hrvatske desnice, svela se na izbor ministra kulture, a pobjedu je – na užas obožavatelja lika i djela minornog povjesničara s provincijskog istraživačkog instituta – odnijela Nina Obuljen Koržinek. Osim upravljanjem najbeznačajnijom stavkom nacionalnog budžeta, Obuljen Koržinek će se već na samom početku svog mandata morati baviti administracijom predizbornih ucjena kojima je Most uvjetovao podršku “vladi nacionalnog pomirenja sa zatečenim stanje”. Jedna od njih, što god o tome Zlatko Hasanbegović mislio, direktno se tiče njenog resora, a to je smanjenje pristojbe za HRT s 80 na maksimalno 65 kuna. Time bi naša javna televizija na godišnjoj razini – “bez rasprave, analize i procjene” – izgubila oko 200 milijuna kuna.
A čime bi se mogla i trebala baviti, a na što je zapravo spala kulturna politika u Hrvatskoj za Novosti je – kroz razgovor s Mariom Kikašem, Anom Žuvelom, Emilom Jurcanom i Marijom Ćaćić – istražila Branimira Lazarin. Za Emila Jurcana – arhitekta iz Pule, člana zadruge Praksa i predsjednika Društva arhitekata Istre – stvari su jasne: lijeva politika u kulturi jedina je moguća kulturna politika. “Ali svaka politika koja želi biti lijeva, socijalna, progresivna i avangardna – nema što ‘izvoditi’ iz postojeće kulture sedimenata nacionalnih mitova”, kaže Jurcan i dodaje: “Lijeva politika se stoga mora suočiti s dva izazova: prvi koji bi razvijao progresivna, emancipatorska umjetnička strujanja što neće imati hegemonijski potencijal kulture temeljene na tradiciji. Drugi je činjenica internacionalnosti lijeve politike, čime se podrazumijeva da nacionalna država nije objekt takve politike, pa joj državotvorna kultura ne predstavlja sredstvo u borbi. Temeljno pitanje bilo koje lijeve rasprave o kulturnoj politici bi onda bilo o tipu kulture koja nije etatistička, a jedini odgovor bio bi u procesu ‘odumiranja države’ u domaćoj kulturi ili barem ovakvog koncepta koji vlada posljednjih 25 godina”.
Na terenu u Siriji i Iraku u tijeku su najveće vojne operacije od početka rata. Stanovnici Alepa su u opsadnom okruženju od ljeta 2012. godine, a kurdske su pešmerge na 10 kilometara od Mosula. Koliko god da više i nije toliko u fokusu medija, izbjeglička kriza – pogonjena i ovim događajima – naprosto ne jenjava. To dakako ne sprječava pojedine države, poput Mađarske, da u potpunosti onemoguće slobodan prolaz ljudi koji od rata i razaranja bježe za gole živote. Ne samo to već i dodjeljuju nagrade novinarima koji, umjesto da rade svoj posao, podmeću noge istim tim ljudima. U Njemačkoj pak u javnom prostoru čuju se mišljenja da je kancelarka Angela Merkel vlastoručno potaknula stotine tisuća ljudi da spas potraže u toj zemlji. Novinari Die Zeita bacili su se u istraživanje i otkrili da podaci pričaju sasvim drugačiju priču.
Samozapošljavanje nekoć je bio san, piše Peter Fleming za The Guardian, a danas je noćna mora. Povremeni rad mnogima se čini kao ideal: sami sebi određujete što i kada ćete raditi, za svoje radne navike ne morate odgovarati nikome, time bolje kontrolirate i svoje slobodno vrijeme i visinu svojih primanja. Stvarnost je, nažalost, bitno drugačija. Od 2002. godine, broj samozaposlenih u Velikoj Britaniji porastao je za 45 posto, a broj njih koji opstanu “na tržištu” uistinu je zanemariv. I ne samo to, prosječna samozaposlena osoba zarađuje manje negoli 1995. godine: u samo 10 godina s oko 300 funti na tjedan spali su na 240 funti na tjedan. Kad uračunate inflaciju, odnosno podatak da ondašnjih 300 funti danas vrijedi oko 520 funti, to je pad zarade od čak 55 posto.
Geoff Travis je 1976. godine u Londonu otvorio Rough Trade, prodavaonicu ploča koja je, prema uvriježenom narativu, transformirala pop-kulturni krajolik svijeta. Trgovina pločama uskoro je postala i izdavačka kuća, za izdavačku su kuću ubrzo svoj prvi diskografski ugovor potpisali The Smiths, a ostalo je – kako kaže još jedan uvriježeni narativ – povijest. Danas, četrdeset godina poslije, Rough Trade u londonskom Barbicanu serijom razgovora i koncerata slavi svoju obljetnicu. Razgovor s Nigelom Houseom, zaposlenikom koji je čitav radni vijek proveo iza blagajne, a potom u 1980-ima za 7000 funti s Peteom Donneom i Judeom Crightonom kupio Rough Trade, možete čitati ovdje.
Objavljeno
