Ne želim biti dio vaše revolucije

U ponedjeljak, 24. listopada točno u 14.38 nekoliko tisuća islandskih radnica napustilo je svoja radna mjesta u uredima, trgovinama, tvornicama, školama i izašlo na ulice glavnoga grada Reykjavika. Naime, unatoč tome što je Island, prema statistikama Svjetskog ekonomskog foruma, najbolje mjesto na svijetu prema pokazateljima rodne ravnopravnosti, tamošnje radnice i dalje primaju 14 do 18 posto manju naknadu za rad od svojih muških kolega. Islanđanke su tako simbolički svoja radna mjesta napustile točno u trenutku kada njihov rad, u okvirima osmosatnog radnog dana, postaje besplatan. To, dakako, nije prvi puta da su to učinile: godine 2005. to je bilo u 14.08, 2008. godine to bilo u 14.25 sati. To znači da se u proteklih 11 godina, izvještava Grapevine, razlika smanjivala intenzitetom od nešto manje od tri minute po godini, kao i da će tim tempom biti potrebno čak 52 godine da se razlika u potpunosti eliminira. Povijest ove akcije, poznate i kao “slobodan dan”, započinje 24. listopada 1975. kada je 90 posto islandskih žena odbilo raditi na plaćenim radnim mjestima, na kućanskim poslovima i na brizi za djecu.

S druge strane, Hrvatska se, prema pokazateljima rodne ravnospravnosti Svjetskog ekonomskog foruma, nalazi na 55. mjestu, tik ispod Srbije i nešto malo iznad Ukrajine. U Hrvatskoj “i plaće imaju dva roda”, kako je glasio naslov članka objavljenog 2010. godine u Novom listu: “U 2008. godini žene su činile oko 80 posto svih zaposlenih u zdravstvu, socijalnoj skrbi i obrazovanju, tradicionalno “ženskim” područjima. Iako su na razini cijele Hrvatske žene prosječno 11 posto manje plaćene nego muškarci, u ovim ‘ženskim’ sektorima zaostaju dvostruko više – plaće su im 20-ak posto manje nego muškim kolegama”. Stvari se od tada i nisu mnogo promijenile, osim ako u jednadžbu ne uračunamo sve snažniji prodor organiziranog konzervativizma u javni prostor i javne institucije, onda su se ipak promijenile – nagore. Prošloga je tjedna u Zagrebu pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje održan i u organizaciji U ime obitelji održana međunarodna konferencija Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti, a nekoliko dana kasnije upriličen je i TradFest – Festival tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji katoličke zaklade Vigilare. Komentirajući ovaj potonji, Boris Dežulović je u Novostima zapisao: “Na tom putovanju, shvatili ste dosad, najveći je, najopasniji i najpodmukliji neprijatelj srednjovjekovne Hrvatske – žena. Pismena i nezavisna žena, ravnopravna žena, uspješna žena, samohrana žena, gola žena, žena radnica, žena znanstvenica, žena feministica, žena lezbijka, žena kod ginekologa”.

Neki drugi, u svakom slučaju afirmativniji pogled na djevojke i djevojaštvo, odnosno njihov život i kulturne prakse dao je prije samo nekoliko tjedana ovogodišnji Vox Feminae Festival. Posvećen upravo djevojkama, festival je ugostio Catherine Driscoll, jednu od pionirki djevojačkih studija, interdisciplinarnog polja akademskog proučavanja djevojaka i njihove kulture izniklog na presjecištu feminističke kritike i kulturalnih studija. S Driscoll je, nakon dvaju njenih predavanja u zagrebačkom KIC-u, razgovarala Barbara Gregov: “Da, u devedesetima, a posebno u dvijetisućitima postalo je vrlo uobičajeno uzimati djevojaštvo i djevojačku kulturu kao primjer koji bi trebao pokazati da su djevojke ‘podbacile’ kao feministkinje, tj. da su njihovi kulturni interesi komodificirani do te mjere da one ne mogu više ostvariti feministički potencijal koji je nekad postojao. Dakle, riječ je o retorici lažnih izbora. Recimo da neka djevojka strašno voli neki bend, neki specifičan način odijevanja ili pak sa svojim prijateljicama najčešće razgovara o nekoj određenoj temi. Njezina percepcija da se radi o njezinim autentičnim izborima u potpunosti je kriva; ona je, prema nekim teoretičarkama, suptilno uvježbana da odabire, želi i voli određene stvari zahvaljujući snažnoj sponi patrijarhata i komercijalne kulture koja ju okružuje. Ovo je teško osporiti, NARAVNO da živimo u svijetu u kojem patrijarhat i komercijalna kultura dolaze u paketu i utječu na naše izbore. Problem je što utječu na sve, ne samo na djevojke. Izuzeti djevojke u ovom slučaju jednostavno znači ponoviti dobre stare dobne i rodne stereotipe”.

U vrtlogu medijskih nekompetencija, na razmeđi neartikuliranog laveža “ljute desnice” i nemuštog uzmicanja domoljubljem, našao se HAVC. Javna ustanova koja, prema mnogima, u hrvatskom institucionalnom pejsažu nema premca, a opet, kako tvrde iz Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, tu nešto ne štima. S druge strane, ravnatelj Hrvoje Hribar, nudeći na uvid dokumentaciju, veli da jest. Ovaj je slučaj, čiju kronologiju za Bilten britko ispisuje Branimira Lazarin, krunski dokaz da je višedesetljetni proces pauperizacije kritičkog medijskog diskursa, sukladan pauperizaciji umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske, dovršen i doveden do savršenstva prazne forme”. Kao da smo – nakon što se gotovo isto, uz ponešto spektakulraniju dramaturgiju, desilo i s Agencijom za elektroničke medije – uopće mogli očekivati bilo što drugo.

Svjetski medji izvještavaju da je istoga dana kada je policija mirne prosvjednike u Sjevernoj Dakoti rastjerivala “zvučnim topovima”, skupina prosvjednika koja je prošle godine pod oružjem okupirala savezno zemljište u Oregonu – oslobođena optužbi. Pojedinci iz organizacije Citizens for Constitutional Freedom (C4CF; Građani za ustavnu slobodu) okupirali su dio Nacionalnog rezervata za divlje životinje Malheur, prosvjedujući protiv “nepravedne optužbe u slučaju podmetnutog požara” i time praktički ušli u direktan sukob s američkom vladom, a Sijuksi iz Standing Rocka, suverena američka nacija, bori se s privatnom korporacijom na čiju je stranu stala javna uprava. Komparativnu analizu oba slučaja piše Thom Dunn za Upworthy.

Malu je, ali ipak značajnu pobjedu u borbi za pravo na pristup informacija odnio portal koji se bavi obrazovanjem i mladima Srednja.hr. Prije nešto više od pola godine standardnim su kanalima od Ureda predsjednice zatražili neke odgovore vezane za politike mladih, a na njih su u više navrata dobijali generičke odgovore. S obzirom na to da je predsjednica Grabar Kitarović u kampanji naglasak stavlja na mlade, Srednja.hr je, prema pravima koja stoje u Zakonu o pravu na pristup informacijama, nastavila inzistirati na odgovorima. Sada će to, prema nalogu Povjerenice za informiranje Anamarije Muse, unutar 15 dana i morati učiniti.