Tema Piše: Vatroslav Miloš
Konferencija Otvoreni grad – prema Interkulturnom društvenom centru posvećena je “novom institucionalnom modelu društveno-kulturnih centara koji bi kao prostorna, ali i organizacijska infrastruktura mogli udomiti širi spektar udruga, umjetničkih organizacija, društvenih poduzetnika, lokalnih građanskih inicijativa i sličnih aktera”, a održava se od 13. do 15. listopada u prostorima stare vojne bolnice u Vlaškoj 87 u Zagrebu.
Panelom Otvaranje gradova – potencijali i prepreke – u kojem su sudjelovali Dea Vidović iz Zaklade “Kultura nova”, Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Emina Višnić iz Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade (POGON) te Ana Žuvela iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose kao moderatorica – pokušalo se dati uvodne napomene o konceptu “interkulturalnog grada” te novih i nastajućih modusa civilnog-javnog rada.
Janja Sesar iz platforme Upgrade, mreže organizacija koju koordinira SU Operacija: grad, a čine ju i Zelena mreža aktivističkih grupa, Centar za mirovne studije i Socijalna zadruga Okus doma, na samom je početku tek naznačila ciljeve koji bi u budućnosti trebao uroditi otvaranjem društveno-kulturnih centara čiji su temelji u radu sa zajednicom i za zajednicu, u principima solidarne ekonomije, zaštite okoliša, uključivosti, integracije i kulture odozdo, a mimo logike profita i ekskluzivnosti.
Emina Višnić, nedavno imenovana direktoricom projekta Rijeka 2020 i dugogodišnja ravnateljica POGON-a, uspješnog lokalnog civilnog-javnog partnerstva, istaknula je da samom početku da je participacija kakvu predviđaju zakoni i propisi – poput javnih savjetovanja s građanima – uglavnom slijepa ulica, mrtvo slovo na papiru koje tek formalno ispunjava uvjete plemenite ideje, a najčešće uopće ne uzima u obzir prigovore ili različita mišljenja. “Pitanje je kako stvoriti institucije temeljene na principima sudioničkog upravljanja”, veli Višnić i dodaje: “Problem je u tom što u ekonomskom smislu, kada pričamo o javno-civilnom partnerstvu, pozicije nisu iste jer sredstvima i prostorom zapravo upravlja javna uprava, a njegov civilni segment troši ljude i znanje. To bi značilo da se mora raditi na evoluciji takvog modela i nije dovoljno da ti principi budu primijenjeni samo u upravljanju već i u korištenju, odnosno programiranju”. Treba ići, dakle, prema razvoju institucija koje su društveno relevantne, a misija im nije ostvarivanje profita. Kultura u užem smislu se pak treba oduprijeti “teroru brojki” te jasno stati iz ideja i poruka koje se ne mogu kvantificirati, odnosno uzimati posjećenost, čitanost, gledanost kao pokazatelj uspješnosti. “Današnje kulturne i javne institucije naprosto više ne reprezentiraju društvo kakvo jest jer ne uključuju druga i drugačija iskustva, kulture, indentitete; budimo realni, njima i dalje upravljaju bijeli muškarci iz srednje klase u 50-ima. Trebaju nam interkulturne institucije”, kaže Višnić.
Kao primjer uspješne, ali ipak neinstitucionalizarne hibridne forme upravljanja zajedničkim dobarima, Tomislav Tomašević ističe zagrebačke donjogradske blokove, gdje udruženi stanovnici sade voće i povrće, bez upliva i nadzora gradskih vlasti. “Koliko je korisnicama omogućeno da zapravo upravljaju ili nadziru institucije? Javna poduzeća često u statutima imaju dobiti kao ključan faktor u poslovanju, što zapravo nema smisla jer bi kao javna trebala raditi na dobroti svih. U NewYorku, srcu kapitalizma, njegova najveća zelena površina – Central Park – dana je u koncesiju neprofitnoj organizaciji. Stoga ne vidim razloga zašto se upravljanje nekim javnim poduzećem ne bi konecesioniralo nekom neprofitnom subjektu ili čak čitavoj zajednici okupljenoj u zadrugu”, ističe Tomašević.
Dea Vidović iz Zaklade “Kultura nova” istaknula je i uloge te institucije u osnaživanju i razvijanju same zajednice: “Kultura nova u svemu što radi, radi u smjeru afirmacije sudjelovanje kulture u društvenim procesima te jača snagu organizacija civilnog društva u kontekstu kulturnih izričaja”. Vidović je uputila i kritiku konceptu tzv. “kreativnog grada” rekavši da kreativne gradske politike i planiranja nisu održivi jer zanemaruju pitanja lokalne kulture i zajednice, socijalne pravednosti, uključivosti i multikulturne stvarnosti. “Mreže, grupe, zajednice ključni su nositelji transformacija i dosega koji omogućavaju razvoj”, kaže Vidović i dodaje: “Trebamo konkretan program podrške, razvoj zagovaračkih platformi na subnacionalnim razinama, utjecaj na lokalne kulture i zajednice, kao i poticanje inkluzivne, participativne, demokratske kulturne politike”. Kultura nova je, dodala je još, itekako prepoznala inicijativu za osnivanje društveno-kulturnih centara, odnosno nastajuće prakse temeljene na sudioničkom upravljanju i zagovaranju ideje civilno-javnog partnerstava.
Diskutanti su više puta tijekom panela istaknuli da postoje primjeri koji pokazaju da kapitalizam nije jedino, “prirodno” stanje stvari, te da, pogotovo u kulturnom sektoru, postoje udruge, inicijative, pa i – u slučaju POGON-a i Zaklade “Kultura nova” – institucije koje to potvrđuju. Naglasak bi trebao biti na društvenoj koheziji, procesima pokrenutima odozdo, fer pristupu javnim i kulturnim resursima, društvenom poduzetništvu, a ne na individualnom stjecanju profita. Neke od uputa i odgovora mogli bismo dobiti iz zadrugarskog modela rada i upravljanja, kaže Tomašević, gdje postoji i kolektivna proizvodnja i kolektivno odlučivanje te u modelima društvenog poduzetništva, koje bi trebalo jače stimulirati iz javnih sredstava – i to ne samo na neprofitnoj već i na potpuno besplatnoj osnovi.
Ova konferencija predstavlja ulog u Interkulturni društveni centar u Zagrebu, ali i u budućnost u kojoj će sudjelovati i o kojoj će moći odlučivati svi. I to ne prema modelu ciničnog držanja propisa gdje se glas zajednice čuje jedino kao zvuk rezanja papira na kojemu je zapisan, već kao uistinu uključen, jednakovrijedan i jednakopravan. Ovo bi trebao biti tek početak tog procesa.
ObjavljenoObjavljeno
