Jadni radiotelevizijski servis

Piše: Vatroslav Miloš

Kako do javne radiotelevizije? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, a bliže njemu nismo stigli niti tribinom u HND-u koja je već i naslovom iz prethodne rečenice pokušala zagrebati po površini tog izuzetnog kompleksnog problema. Infrastruktura je tu, postoji čak i zakonski okvir, kao i solidan broj radnika koji, vidjeli smo to na primjeru Trećeg programa HTV-a, mogu postojeće stanje izdignuti iznad servilnog dodvoravanja aktualnoj politici koja uvijek i iznova programira i kadrovira Prvi i Drugi program HTV-a. Ono čega nema – slažu se redom medijski, znanstveni, kulturni i društveni radnici – politička je volja i znanje da bi se HRT učinio istinskim javnim servisom koji informira, educira i zabavlja građane. Ono čemu svjedočimo već više od dvadeset godina na HRT-u su cikličke čistke u četverogodišnjoj frekvenciji, što onemogućava bilo kakav kontinuitet u kvaliteti i bilo kakvom smislenijem dugoročnijem promišljanju profesionalne strategije još uvijek tek nominalno javne radiotelevizijske kuće. 

Posljednji inventarski popis pogubljenih s HRT-a već je dobro poznat: vanjskim suradnicama Trećeg programa HR-a Dinku Telećanu, Borisu Postnikovu, Ivici Prtenjači i Srđanu Sandiću emisije su ukinute bez jasnog uredničkog objašnjenja, a mjesta za emisije Audio.doc i Skrivena strana dana Ljubice Letinić – dobitnice ovogodišnje nagrade HND-a za radijsko novinarstvo – neće biti u jesenskoj shemi tog programa. Pridodamo li tome i već ranije izvedene oštre rošade na uredničkim pozicijama svih televizijskih i radijskih programa HRT-a, pred sobom imamo izuzetan poremećaj u tektonici programske politike. I tome svjedočimo otprilike svake četiri godine, bez obzira na stranu ideološkog spektra aktualne parlamentarne većine.   

Ipak, da i sami radnici te kuće imaju svijest o tome što bi se moglo i što bi se trebalo učiniti na dobrobit svih, potvrđuje i istup Sanje Mikleušević Pavić na samom početku tribine kada je rekla da na HRT-u upravo svjedočimo unutarnjem obračunu neviđenom još od 1990-ih, da je program u potpunosti devastiran, i to najviše na štetu građana, onih kojima i za koje bi se taj program trebao raditi. Saša Milošević iz Programskog vijeća HRT-a veli da Sabor ne samo da ima sve potrebne instrumente već i politički i moralni imperativ za zaokret HRT-a prema profesionalnoj, javnoj medijskoj kući za sve građane, i treba ga pripremati da “donese zakonski okvir koji će bolje nego sada osiguravati relevantnost Ustava RH kroz program Hrvatske radiotelevizije, zakonski okvir koji će osiguravati svjetonazorski pluralizam, sekularnost te institucije, umjesto da ona, kao danas, bude servis jednoj crkvi i nacionalističkoj ideologiji”. 

Teško se ne složiti s povjesničarem Tvrtkom Jakovinom u procjeni da je sve to što se u posljednjih šest mjeseci događa na političkoj sceni, koju poslovično u stopu prati i uređivačka politika HRT-a, stvaranje podloge za drugačije društvo. Društvo koje nema veze ni s demokracijom, niti s pluralizmom, niti kritičkim mišljenjem. Jednostavno, da imamo posla s nečime što nema odlike modernog društva. To je, kao što sumira urednik u Novostima i književni kritičar Boris Postnikov, “pokušaj desničarske medijske i kulturne politike kojoj je cilj promijeniti medijsku i kulturnu paradigmu”, odnosno ono što Giga Gračan, prevoditeljica i bivša urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, zove drugom intifadom. Prva je, veli Gračan, za vrijeme upravljanja Antuna Vrdoljaka, bila genska, a ova je – katolibanska: “Sindikat radijskih novinara toliko je eutaniziran da se Ljubica Letinić u toj kući nema kome obratiti, Treći je toliko minoriziran da je to žalosno, grosteskno i uvredljivo”. 

Na pitanje Maje Sever što se konkretno može napraviti da se oba treća programa ne ugase pod pritiskom i nebrigom, ondnosno koje su osnovne stvari koje se politički trebaju mijenjati da bi se stvorio zakonodavni okvir za transformaciju HRT-a u istinsku javnu televiziju, odgovoreno je dobro poznatim odgovorom: politika je problem, a ne mediji. To je potvrdio i Postnikov, koji je u mandatu ministrice Zlatar Violić, zajedno s timom Milana F. Živkovića radio na sveobuhvatnoj medijskoj strategiji, ali njoj (ni)je bilo politički suđeno. Presnažni su interesi koji bi pustili uzde medijske igračke koja još uvijek inercijom dopire do najšire populacije. Ali materijal nastao kroz višegodišnji rad na medijskoj strategiji šteta bi bilo ignorirati, makar da ga se i kritizira u nekom drugom pokušaju preobražaja i smislene regulacije medijskog polja. Tamo je, primjerice, predložen solidarniji model financiranja HRT-a, koji je predviđao varijaciju iznosa s obzirom na socijalni status, a ne trenutni, neodrživi model koji iznosom jednako tretira i uspješnu poduzetnicu i nezaposlenog radnika i za koji nije jasno kome je u interesu da opstane. 

I mada postoje brojni primjereni modeli izgradnje i upravljanja javnim medijskim servisima, u trenutnoj situaciji ne preostaje mnogo osim konsolidacije aktera i iznutra i izvana. “Bez šireg društvenog, a onda i radničkog, novinarskog konsenzusa, kretanja i zagovora”, istaknuo je Postnikov, “ništa se neće promijeniti”. Moramo, dakle, smisliti način kako da ova jadna radiotelevija za rijetke uistinu postane javna radiotelevizija za sve.