Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Anonimnost u hipermedijskom svijetu nije moguća. Svjesno izbjegavanje tehnologije koja maksimalno doprinosi razotkrivanju privatnosti ne može spriječiti prodor u našu intimu. I da ne koristite mobitel, računalo, elektronički poštu, u Hrvatskoj, primjerice, plaću ili honorar možete dobiti isključivo preko osobnog bankovnog računa, a to je uređeno tako Pravilnikom o porezu na dohodak, unatoč tome što Zakon o porezu na dohodak dopušta isplatu plaće u gotovu novcu. Čini se da je upravo trag novca – ako odlučimo da u takvo što želimo vjerovati – otkrio identitet Elene Ferrante, čiji su romani iz “Napolitanske tetralogije” u posljednjih nekoliko godina postali literarni fenomen globalnih razmjera, no motivacija iza razotkrivanja identiteta književnice nije jasna. Pogotovo ako znamo da Ferrante u intervjuima kontinuirano ističe da je jedino što je važno jest ono što je napisano, a ne tko je što napisao, i da bi željela da u fokusu ostane upravo tekst, a ne autorica, tko god da ona bila. Objavljena su dva članka: jedan razotkriva identitet Elene Ferrante, a drugi istražuje njenu obiteljsku povijest i oba su istovremeno objavljena na engleskom u The News York Review of Books, na talijanskom u Il Sole 24 Ore, na njemačkom u Frankfurter Allgemeine Zeitung i na francuskom na portalu Mediapart. Ovi članci izlaze netom prije objave engleskog prijevoda Frantumaglie, knjige pisama, razgovora i kraćih zapisa – u talijanskom originalu objavljenu 2014. godine – kroz koje Ferrante inzistira na anonimnosti, otkriva svoje književne uzore, komentira talijansku politiku i kulturu. Claudio Gatti, novinar koji se – kao da imamo posla s kriminalom i korupcijom katastrofalnih proporcija – uhvatio kopati po računima izdavačke kuće Edizione e/o i uspoređivati ih varijablama u vlasništu nekretnina pretpostavljene književnice i njenog bračnog partnera, sakrio se iza tobožnjeg interesa javnosti, no, s druge strane, nije u članku uspio objasniti što je od otkrivenog – javni interes. Izostavljanje detalja iz Gattijevih članaka pitanje je ideološke prirode i ostaje mi tek da parafraziram Suzanne Moore: postoji sasvim jednostavan način da otkrijete tko je Elena Ferrante, a taj je da – čitate njene knjige.
S druge strane, ono što se događa iza zatvorenih vrata u hodnicima moći javne i državne uprave uvijek bi i do najsitnijeg detalja trebalo bi dostupno javnosti. Za razliku od studenata Filozofskog fakulteta, prsti su u političara gotovo uvijek nesrazmjerno dugi, makar i ako potpuno legalno posežu za sredstvima koja bi trebali trošiti transparentno i odgovorno. Politički prioriteti u Hrvatskoj od 1990. do 2016. projekt je Centra za empirijska politološka istraživanja (CEPIS) koji je otkrio koji su “upravljači” odluke donosili iza zatvorenih vrata, odnosno sakrivali ih iza različitih legalnih mehanizama tajnosti od pogleda javnosti. Naše su vlade u 1990-ima bile sklonije klasificirati svoje odluke najvišim stupnjem tajnosti od onih od 2000. godine naovamo. U tekstu Andreje Žapčić doznajemo da i od tog pravila postoje iznimke: naime, dvije Sanaderove vlade više od četvrtine odluka zaštitile su oznakom tajnosti. Također, najviše je takvih odluka doneseno, očekivano, vezano za proces pretvorbe i privatizacije, a zanimljivo je da se – prema analizi čak 47 522 točke dnevnih redova – utvrdilo i koje su teme dominirale tim zatvorenim i tajnom označenim sjednicama.
Prekarni rad, kratkotrajno projektno financiranje, egzistencijalna nesigurnost, samoizrabljivanje, diskontinuitet rada. Ovo su tek neke od neuralgičnih točaka u sektoru civilnog društva koji svoj rad ostvaruje u područjima suvremene kulture i umjetnosti, a čime su se u koštac uhvatili Valerija Barada, Jaka Primorac i Edgar Buršić u publikaciji Osvajanje prostora rada. S Jakom Primorac, inače sociologinjom zaposlenom u Institutu za razvoj i međunarodne odnose, razgovarala je Karolina Hrga za Slobodni Filozofski: “Za bilo kakvu veću promjenu uistinu je potrebno intersektorsko rješavanje problema jer, kao što ste i sami rekli, promjene na kulturnom planu ne mogu se dogoditi ako se ne naprave i zajedničke promjene po pitanju obrazovanja u kulturi, obrazovanja za kulturu i medije i tako dalje. Za neke veće pomake bio bi potreban konsenzus oko pitanja važnosti kulture i obrazovanja za daljnji društveni razvoj i politička volja za donošenje odgovarajućih strategija, praćeno potrebnim akcijskim planovima te povećanjem izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Inače sam dosta optimistična osoba, ali trenutačno ne vidim da ćemo uskoro biti svjedoci takvog tipa promjena”.
Radnička klasa nije, kako kažu stihovu popularne pjesme, otišla u raj već je, čini se, ostavljena da polako umire u ruševinama industrijskih postrojenja, rudarskih okna i tvorničkih hala, izmještena u neki periferni krajolik koji kao da reflektira beznađe ljudi koji su nekoć poštenim i predanim radom sanjali o nekoj drugačijoj budućnosti. Prestali smo proizvoditi ono što smo željeli konzumirati pa nam je sada, s izmještanjem poligona još dalje na periferiju, preostalo tek ovo drugo. Radnička se klasa u Velikoj Britaniji, piše Lynsey Hanley u članku za The Guardian prilagođenom iz knjige Respectable: The Experience of Class, uništavala rastakanjem moći sindikata, negativnom propagandom koja ju je podijelila na siromašne i one s vertikalnim, konzumerističkim aspiracija te kroz, primjerice, populizam na razini stambenih politika u lokalnim zajednicama i to podjelom na one koji jesu i one koji nisu otkupili stan u društvenom vlasništvu. “Tako pobjeđuju cinici: razvezujući ujedinjujuće niti kulture i društva”, ističe Hanley, “te inzistirajući da postoje ljudi koji nikada nisu pripadali i nikada, uostalom, nisu željeli pripadati”.
Umrla je filmska i vizualna umjetnica Jagoda Kaloper. Glumila je u nekim od ključnih ostvarenjima jugoslavenskog filmskog modernizma i crnog talasa, filmovima Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice, Lisice Krste Papića te V.R. Misterije organizma Dušana Makavejeva, a s diplomom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti gradila je karijeru i u području vizualnih umjetnosti i grafičkog dizajna. Radila je tako na redizajnu časopisa za književnost i kulturu Gordogan, a autorica je i naslovnice knjige Mladena Kušeca Tonkica Palonkica frrr…, a 2010. godine za svoj prvi umjetnički film Žena u ogledalu dobila je prvu T-HTnagradu@MSU. Imala je 69 godina.
Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Močvari – promovirajući svoj zadnji album Fall Forever – po drugi puta u dvije godine nastupila sjajna britanska grupa Fear of Men. Bez potrebe da se ulazi u jasnija žanrovska određenja, možda je dovoljno reći da Fear of Men predstavlja odmak od glavnih struja u nezavisnoj glazbi koja u ovom trenutku pristiže s obje strane Atlantika. Ili jednostavnije: sinkopirana, melankolična, te intelektualno i emocionalno angažirana pop-glazba s dovoljno samosvijesti o širokom spektru estetičkih i političkih implikacija kulture koju živimo. “Mislim da je romantična ljubav još uvijek moćna sila, motivacija koju većina nas osjeća snažno i živo”, kaže autorica i vokalistica Jessica Weiss u razgovoru s Barbarom Gregov za Vox Feminae, “Ona će za mene stoga uvijek biti vrijedna razgovora. Ipak, mislim da se sam koncept polako mijenja: pomisao da ćemo u jednoj osobi pronaći sve što trebamo i očekujemo da će nas usrećiti, postala je u potpunosti nestvaran cilj. Iako mi se ideja pronalaska uravnotežene, komplementarne ljubavi zapravo sviđa, lako je moguće da je to samo san, ostvariv tek kroz niz ljubavi i prijateljstava. Nadam se također da rodne uloge blijede iz koncepta romantične ljubavi, makar vrlo sporo”. To se, u svijetu sve više izgubljenom u nedostatku empatije, čini sasvim dovoljno.
ObjavljenoObjavljeno
