Tema Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Komentirati događaje s američkih ulica u ovom prostoru znači tek zagrebati po površini. Nije dovoljno reći da SAD “ima rasni problem”, to ne bi bilo niti pošteno niti analitički iskreno, ali činjenica ostaje da američke ulice gore. Gore od rasnih tenzija čiju povijest nije moguće promatrati izvan povijesne optike robovlasništva, zakonski reguliranih diskriminacijskih i segregacijskih politika, kapitalističke eksploatacije rada i, na kraju, sistemskog profiliranja pripadnika crne rase kao elementa koji je naprosto “opasniji po društvo” od prosječnog bijelca. Reflektira to i tamošnja zatvorska statistika: prema podacima iz 2014. godine, od ukupno 2,2 milijuna građana SAD-a u koji se nalaze u zatvoru i pritvoru, Afro-amerikanci čine 37, odnosno 35 posto te populacije, iako istovremeno čine između 12 i 13 posto ukupne populacije SAD-a. Slučaj Philandra Castilea – koji je policajca obavijestio da posjeduje dozvolu za nošenje oružja – dokazuje i da kada učinite sve prema pravilima, jednostavno nema garancije da ćete preživjeti zaustavljanje zbog neispravnog fara. A za Castilea, kojega je prometna policija od 2002. naovamo zaustavljala čak 52 puta, to nije bilo ništa neuobičajeno, no vjerojatno ipak nije računao da će ga koštati života. Ponešto od svega toga reflektirano je u izuzetnom članku objavljenom u ljetnom broju američkog časopisa Mother Jones, jednog od rijetkih preostalih magazina u potpunosti posvećenih istraživačkom novinarstvu. Novinar Shane Bauer proveo je četiri mjeseca radeći kao čuvar u privatnom zatvoru u Winnfieldu u Louisiani, gdje 75 posto zatvorenih čine pripadnici crne rase, te koji državi naplaćuje 34 dolara dnevno po glavi zatvorenika, a čuvare plaća devet dolara po satu. Bauer je na tekstu koji se rasprostire na 50-ak stranica u pet poglavlja zajedno s timom istraživača te nekoliko urednika radio 18 mjeseci, što provjeravajući činjenice, što pišući i snimajući dodatne video-materijale te uspoređujući statistike.
Hrvatska ekonomija iz godine u godinu većinu svojih nada polaže u turizam stoga nije jasno zašto, uz minimalna privatna ulaganja u infrastrukturu, ne vidimo jaču regulativu tog sektora, odnosno transparentne radne uvjete za radnike, njegovu kičmu. Po prvi put svjedočimo nedostatku sezonske radne snage, “tihoj pobuni turističkog prekarijata” kako Dražen Matiček u tekstu za H-alter naziva aktualnu situaciju. “Plaća je bila oko četiri tisuće kuna zbog toga što poslodavci računaju na to da ćeš dobiti i napojnice, a radno vrijeme od 9 do 23 i 30 sati”, komentira Luka Čuljak, student i povremeni turistički radnik, iskustvo rada u jednom dalmatinskom autokampu. “Morali smo raditi svaki dan obje smjene jer su nas bila samo dvojica konobara. Kod privatnika ne postoji tvoje slobodno vrijeme, moraš uvijek biti posvećen poslu, a promatra te se kao mašinu, bez obzira koliko gazde ili posao bili opušteni”.
Naslovna fotografija ovog članka prikladna je ilustracija završetka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj. S jedne strane ekrana ekstatični eskapizam bodrenja nacionalnih reprezentacija u visokoj rezoluciji, a s druge – suzavac i pendrek za one koji se bore za radnička prava. Ponešto o kontradikciji koja stvarnost često jest govori i presuda Leu Messiju za utaju poreza. Messi se porazom od Čilea na Copa Americi oprostio od reprezentacije, ali presudom prema kojoj bi trebao provesti 21 mjesec u zatvoru neće se oprostiti niti od slobode niti od karijere. Naime, prema španjolskom zakonu svi nenasilni zločini ispod 24 mjeseca mogu se odslužiti – uvjetno.
Kad smo već kod visoke rezolucije, vijest da će se svi televizijski kanali koji se emitiraju preko zemaljske mreže u roku od tri godine morati emitirati upravo prema tom standardu, za mnoge znači nova ulaganja u skupu infrastrukturu koja se ionako svakih nekoliko godina mijenja. “Tko ne kupi novi televizor taj će pak morati nabaviti dekoder, no dok je Vlada Ive Sanadera građanima dijelila vaučere da lakše podnesu kupovinu dekodera kada se u listopadu 2010. godine prelazilo na digitalnu televiziju, sad i nema nikog tko bi mogao potvrditi da će se i ovaj put pomoći građanima”, piše Siniša Pavić za Novi list i dodaje: “Zna li se pak da će sve spomenute promjene osjetiti samo gledatelji koji prate program preko zemaljske mreže, dok za gledatelji internetske, ili satelitske televizije promjena nema, jasno je da će sav taj tehnološki korak naprijed i opet najviše koštati najsiromašniji dio društva”.
Istražna komisija na čelu s Johnom Chilcotom nakon sedam godina predstavila je zaključke o opravdanosti ulaska Velike Britanije u međunarodnu koaliciju koja je 2003. započela vojnu intervenciju u Iraku. “Ono što smo zaključili jest da su okolnosti u kojima je odlučeno da postoje pravni temelji za vojnu akciju bili daleko od zadovoljavajućih”, rekao je Chilcot prilikom predstavljanja zaključaka. Mnogi, pogotovi oni koji su svoje neslaganje s odlukom Tonyja Blaira da se u Iraku mora vojno intervenirati izrazili i na ulici, danas bi mogli reći – znali smo – ali to je i dalje samo komentar, kako piše skladatelj Max Richter, čiji se pravednički sarkazam ne može uspoređivati s reperkusijama takve odluke. Međunarodno pravo, prirodni resursi, političke norme, Ujedinjeni narodi, sve se to našlo u ireverzibilnom vrtlogu promjene i uništenja dok, veli Richter, “trinaest godina nakon pada Sadama Huseina jedna od najstarijih civilizacija na našem planetu leži u ruševinama”.
ObjavljenoObjavljeno
