Intervju Piše: Vatroslav Miloš
Figura urednika u književnome poslu redovito je figura iz sjene. Da Ezra Pound nije bio “il miglior fabbro” bismo li ikada imali T.S. Eliota? O Maxu Brodu i njegovom radu s Kafkinom ostavštinom, kao i o Gordonu Lishu i njegovom kompleksnom odnosu s Raymondom Carverom, zna se možda i previše. Istovremo, predani urednički rad, ako ništa, nužno zahtijeva talent za čitanje ne samo između, već i onkraj redaka. Borges je u predgovoru prvog izdanja Opće povijesti gadosti zapisao kako su “dobri čitatelji crnji i rjeđi labudovi od dobrih autora”, a za dobre bi se urednike trebalo moći reći da su, prije svega, dobri čitatelji.
William Maxwell nesumnjivno je bio jedan od njih. Gotovo je četrdeset godina proveo kao književni urednik u The New Yorkeru gdje je radio na Nabokovljevim, Salingerovim, Updikeovim i Singerovim tekstovima, a istovremeno se bavio i vlastitim književnim radom. Prvi mu je roman, Bright Center of Heaven, izašao 1934. godine, a posljednji, Doviđenja, vidimo se sutra (“So Long, See You Tomorrow”) objavio je 1980. godine. Isti ovih dana u prijevodu Igora Buljana izlazi za Pelago.
U razgovoru s Johnom Seabrookom za Paris Review povodom izlaska tog romana, na pitanje kako to da se na njegovu objavu čekalo čak 19 godina, Maxwell je odgovorio je: “Vjerojatno samo to što sam urednik i radim s tuđim djelima. A radio sam s nevjerojatnim piscima. Većinom sam jednostavno bio zadovoljan samo i s time da mogu raditi s onime što oni pišu”. Maxwell je, dakako, nastavio pisati, no uglavnom kratku prozu i eseje.
John Updike mu je, povodom stote godišnjice rođenja, 2008. godine posvetio esej naslovljen Imperishable Maxwell u kojem piše: “Živio je za umjetnost, i za uživanje u njoj i za njeno stvaranje. U (Maxwellovom eseju, op.a.) Nearing Ninety smrt je usporedio s ugodnim poslijepodnevnim drijemanjem i smatrao ‘nepodnošljivom’ jedino pomisao da ‘kada umru ljudi više ne čitaju knjige’”.
ObjavljenoObjavljeno
