Braniteljstvo i jedinstvo

Izbor iz tjedna u medijima

Piše: Vatroslav Miloš

Živimo u zanimljivim vremenima, rekao bi Hobsbawm, i politički, društveni, kulturni, ekonomski događaji koji definiraju našu svakodnevicu prelijevaju se iz dana u dan, iz tjedan u tjedan ne mareći previše za te astronomski minorne pomake. Teško je pisati u ovome žanru, a odgoditi uvrštavanje onoga što se u Zagrebu dešavalo proteklih dana. Kako prenosi Lupiga, Đuro Glogoški je tijekom skupa “100 posto za Hrvatsku – Zajedno do pobjede”, održanom u subotu, 2. svibnja na glavnom zagrebačkom trgu, poslao ultimatum legalno izabranim predstavnicima vlasti da ukoliko se “do četvrtka” ne odluče “sudjelovati u zajedništvu” da će 30. svibnja krenuti na Markov trg i “da će netko morati otići”. “Uz brojne predstavnike patriotske javnosti i desetak tisuća ljudi, skupu su nazočitili i pravomoćno te nepravomoćno osuđeni ratni zločinci, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. Vrhunac večeri bio je koncert Marka Perkovića Thompsona, uslijed čije se pjesme Bojna Čavoglave iz publike moglo jasno čuti uzvikivanje ustaške parole “Za dom spremni’”, ističe se u Lupiginoj vijesti. 

Da kritika umjetnosti kao medijski žanr uistinu proživljava jednu od dubljih kriza, jasno je svakome tko se imalo interesira za kulturu, znanost i umjetnost. Specifično, u domaćem medijskom polju već se duže vrijeme raspravlja o kritičkome pisanju o popularnoj glazbi: u komercijalnim medijima sredovječni muškarci gotovo već institucionaliziranog statusa doslovce prolijevaju slinu, negativnu faktografiju i banalnu analizu, dok njihovi mlađi kolege u nezavisnim, uglavnom internetskim, medijima – uz časne izuzetke i ponešto više pažnje prema aktualnome – nastavljaju već dobro utabanim putevima. Djevojkama i ženama ta su vrata, barem u korporativnim medijima, potpuno zatvorena. O tom i više neg zorno svjedoči tekst Antonele Marušić na Vox Feminaeu: “S recenzentskom kolumnom u lokalnim novinama rastala sam se kada sam se preselivši u Zagreb zaposlila u većoj i utjecajnijoj novinskoj kući, dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu. U SD-u su mi odmah rekli da tu ne mogu pisati recenzije jer je to mjesto već godinama rezervirano za njihovog dugogodišnjeg kritičara Zlatka Galla. Urednicima sam diplomatski pokušala objasniti kako ne planiram nikoga izgurati, pogotovo ne kritičarsku instituciju poput Galla, no oni su tvrdili kako samo on može odlučiti smeta li mu da povremeno pišem recenzije glazbenih izdanja koje on ne stiže popratiti, osvrte na albume s nezavisne scene i slično. Nazvala sam ga i uvažavajući njegov autoritet objasnila mu kako bih željela malo prostora u glazbenoj kritici SD-a, no Gall je bio decidiran – ne dolazi u obzir!”. 

Krađa intelektualnog vlasništa, odnosno onoga što danas pod njime podrazumijevamo, postoji koliko i moderna kultura sama: od potpuno konvencionalnog preuzimanja čitavih tekstova ili njihovih segmenata u elizabetinsko doba, preko povijesnog krivotvorenja umjetnina, pa sve do današnjeg ilegalnog rasparčavanja filmova, knjiga i muzike putem elektroničkih i fizičkih formata. Čovjek koji je slomio glazbenu industriju priča je o Bennieu Lydellu Gloveru, radniku u više postrojenja koje su se bavile proizvodnjom i pakiranjem fizičkih nosača zvuka i koji je shvatio da određena izdanja, pogotovo ona koja još uvijek nisu na policama prodavaonica, na crnom tržištu vrijede pravo bogatstvo.   

U tekstu na Mufu, naslovljenome Zanimanje: nastavnica, Barbara Pleić Tomić bavi se figurom nastavnice u popularnoj kulturi: “O profesiji prosvjetnih radnika i radnica u javnom se medijskom prostoru govori mnogo i često, s izraženo crno-bijelom polarizacijom problematike njihovih prava, obaveza i statusa. (…) U strukturama sjećanja likovi nastavnika i nastavnica iz naše osobne povijesti posjeduju značajni emocionalni i nostalgični kapital – svatko od nas oboružan je anegdotama i (polu)mitovima, svatko od nas određenog nastavnika/cu pamti kao (ne)pravednog, kao nekoga tko nas je učinio (ne)zainteresiranima za svoj predmet. (…) Suprotno od diskursa svakodnevice, na prvi se pogled može činiti kako prostor popularne kulture nije pretjerano zasićen nastavničkom prisutnošću. (…) Kompleksniji, problematski prikaz prosvjetnih djelatnika i djelatnica tako ostaje vezan uz medije filma i književnosti, a šarolikost koja u njima prevladava opovrgava početne opservacije o sterilnosti interpretacija nastavničkih likova u sferi (popularne) kulture”.

I za kraj, upućujemo na zanimljiv dokumentarni film posvećen Nicku Drakeu, tragičnom i iznimno utjecajnom glazbeniku britanske folk scene 1970-ih, a koji se besplatno može pogledati ovdje.