Tema Piše: Tomislav Žilić
Krajem 2013. godine anonimni korisnik internetskih usluga osjetio se slobodnim odaslati e-mail pun mržnje, prozivki za antihrvatsvo, uz veoma suptilne prijetnje smrću, na adresu ravnateljice Spomen područja Jasenovac Nataše Jovičić. Drugi odaslani e-mail nastavio je u revijalnom tonu, no bio je potpisan, otkrivajući da je autor prigodnica Josip Miljak, predsjednik Hrvatske čiste stranke prava. Miljak je uz uobičajene lamentacije o nestanku pravih Hrvata, izdajništvu, četništvu i inim temama koje je uključio u svoj dopis, tijekom sudskog procesa koji je uslijedio Natašu Jovičić optužio da manipulira povijesnim podacima te da uvelike prenapuhuje brojku žrtava u logoru Jasenovac, spuštajući pritom broj s 83 tisuće na 4 tisuće ljudi, ne libeći se u svojoj obrani koristiti podatke poznatih hrvatskih revizionističkih povjesničara.
Unatoč jasno istaknutom autorstvu i neskrivenoj namjeri zastrašivanja koja stoji iza spomenutog e-maila, Općinsko državno odvjetništvo Kutine prvo je ustvrdilo da Miljak neće biti kažnjeno gonjen, odnosno da nema osnove da ga se osudi za javno poticanje na nasilje i mržnju. Nakon prekvalifikacije iz kaznenog djela u prekršaj, slučaj se nastavlja kako bi se Miljka novčano kaznilo, a 4. veljače Prvostupanjski sud je odbio i prekršajnu tužbu te ustvrdio da Josip Miljak – a time i stranka iza koje stoji – nije učinio ništa sporno.
Odnosno, kako stoji u obrazloženju presude: “Neosporno je da su u mailu korištene grube riječi, ali nema nikakvih prijetnji, nema poticanja na mržnju i nasilje, nema riječi koje bi objektivno mogle prouzročiti strah, niti riječi kojima se vrijeđa nečije dostojanstvo. To što Nataša Jovičić izjavljuje da se uplašila i da je mail pun mržnje i što smatra da je povrijeđeno njezino dostojanstvo, jer je izvrijeđana i ponižena i ona i funkcija ravnateljice, ne znači da su okrivljenici počinili prekršaj za koji ih se tereti, jer se radi o subjektivnom osjećaju iste”.
Unatoč glasnom protestu nekoliko udruga koje se bave građanskim pravima i slobodama te otvorenom pismu upućenom ministru Ostojiću i tadašnjem državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, ne samo da je “subjektivno osjećanje” sasvim dovoljno razrješenje situacije za suca Roberta Strniščaka, već se tim vrsnim manevrom odgovornost nimalo suptilno prebacuje na pretjeranu osjetljivost Nataše Jovičić. Uz podbacivanje pravnog poretka i dopuštanje da govor mržnje prođe nesankcioniranno, otvara se pitanje, koje je nadležnim institucijama očito promaknulo ili ga je trenutno pametno ignorirati, o opasnom presedanu koji će moguća potvrda presude postaviti.
Sasvim je jasno da je trenutno društveno-političko okruženje pogodno za bujanje raznih krajnje desnih političkih i pseudopolitičkih formacija te da je situacija u zemlji unatrag nekoliko mjeseci zrela za povratak na (hiper)nacionalnu retoriku devedesetih i sve “civilizacijske zasade” koje ona povlači za sobom. U svjetlu te atmosfere potrebno je jasno i glasno osuditi bilo kakav pokušaj povijesnog revizionizma i veličanja fašističkih zločina kvislinškog NDH režima te jasno dati do znanja da relativistički argumenti usmjereni prema komunističkom režimu nipošto ne mijenjaju ono što bi trebalo shvaćati kao neosporne povijesne činjenice.
No, izgledno je da takvi apeli trenutno i ne mogu naći plodno tlo, kako u javnosti, tako i kod nadležnih institucija. Pritom je bitno naglasiti da je slučaj Josipa Miljka nastupio dobrano prije pojave poznatih nam šatora i njegovih stanovnika ispred Savske 66 te da je to samo jedan od simptomatičnih trenutaka koji posljednjih nekoliko godina društvene i gospodarske depresije ukazuju na regresivne silnice koje su na djelu u Hrvatskoj i šire. Cijeloj situaciji u kontekstu Spomen područja Jasenovac svakako nije pomogla ni općenita nebriga vladajućih za očuvanje spomena žrtvama Jasenovca, što se sasvim jasno iščitava nedostatkom bilo kakve značajne potpore Nataši Jovičić, kao i bilo kakvog iskoraka kada se antifašizam tretira kao psovka.
ObjavljenoObjavljeno
