Tema Piše: Lujo Parežanin
Ministarstvu kulture zbilja ide. Sramotnim kašnjenjem s raspisivanjem natječaja za medije zajednice (zadnje ministričino obećanje bilo je – prvi kvartal prošle godine!) Ministarstvo je dovelo neprofitne medije do samrti, kontinuiranim rezanjem potpora za programske aktivnosti postepeno devastira neprocjenjivu nezavisnu kulturnu scenu, a sada je svojim intervencijama odlučilo blagosloviti i samostalne umjetnice i umjetnike. Blagosilja ih ono, zapravo, već najmanje godinu dana, i to isključujućim i netransparentnim postupkom izrade nacrta onoga što se donedavna znalo kao Zakon o umjetnicima, a sada je – slava budi! – konačno objelodanjeno kao Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti. Kažemo konačno, jer Ministarstvo je u službenom očitovanju dostavljenom Kulturpunktu još u svibnju prošle godine najavilo da će prva verzija Nacrta na Radnoj skupini biti razmatrana u drugoj polovici lipnja – dakle, prije gotovo osam mjeseci!
Zbog čega se proces toliko otegnuo nije lako shvatiti uzevši u obzir da je već postojala građa u obliku propalog prijedloga istog zakona iz 2011. godine. U nekim drugim bi se uvjetima moglo pomisliti da će svi ti mjeseci rada rezultirati promišljenim prijedlogom utemeljenim u dugotrajnim i opsežnim konzultacijama sa zajednicom čiju egzistenciju novi zakon uređuje. Dobili smo, međutim, nacrt na koji je praktički nemoguće pronaći pozitivan komentar – otkako je objavljen na stranicama Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, udruge koja trenutno regulira njihova prava (a koja će to prema aktualnom Nacrtu prestati raditi), strukovne su udruge, organizacije u kulturi i kulturne djelatnice i djelatnici gotovo pa jednoglasni u kritiziranju niza njegovih odredbi. Ministarstvo se za sada dijelom brani činjenicom da je riječ tek o inicijalnom nacrtu poslanom strukovnim udrugama na očitovanje, kao da se radi o pravljenju cheesecakea pa nije posebno važno kako je ispao prvi, a ne o sada već gotovo četrnaestomjesečnom procesu izrade jednog od temeljnih zakona u kulturi, o kojem trenutno ovisi egzistencija oko 1300 ljudi. Što god, dakle, nadležni rekli o statusu ovog dokumenta, on je nedvojbeno vrlo dobar pokazatelj razine ozbiljnosti, informiranosti, promišljenosti i otvorenosti Ministarstva kada je riječ o zajednici za koju bi ono trebalo skrbiti – ili, točnije, potpunog izostanka tih kvaliteta.
Prije ulaska u pojedine njegove elemente, kao i proceduru njegove izrade, temeljno je pitanje kada govorimo o ovom nacrtu zakona način na koji društvo u njemu definira svoj odnos prema umjetničkom radu. Pritom se, pojednostavljeno, suočavamo s dva izbora: ili će umjetnički rad biti određen kao nešto izuzetno, a njegovo vrednovanje u skladu s time kao svojevrsna nagrada za tu izuzetnost, ili ćemo se odnositi prema njemu kao prema ugroženom, društveno vrijednom radu koji zaslužuje našu solidarnu potporu i minimum sigurnosti. Nedvojbeno je da su trenutni propisi – Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva i prateći Pravilnik o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika – na strani prvog. Da je tomu tako najlakše je ilustrirati kategorijom “zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi”, na kojem počiva pravo na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, definirano postojećim Zakonom i Pravilnikom. Kako god taj doprinos bio definiran – a Pravilnikom koji ga kao kategoriju uvodi nije pobliže pojašnjeno kako ga se utvrđuje – njegova je logika jasna: pravo na potporu imaju samo umjetnice i umjetnici probrani na (dakako, spontanom i autonomnom) tržištu umjetničke vrijednosti, dok ostali nemaju pravo ni na tu jedva dostatnu pomoć.
Nažalost, Ministarstvo kulture ne samo da je odlučilo održati tu štetnu hijerarhiju u umjetničkom polju, nego ju je na neki način ustoličilo promovirajući je iz pravilnika kao podzakonskog akta u nacrt novog zakona. Utvrđivanje “zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi” sada je po prvi puta pobliže definirano, i to st. 2. čl. 18. Nacrta, u kojem stoji: “Zamjetan doprinos samostalnog umjetnika hrvatskoj kulturi i umjetnosti procjenjuje se prema njegovom ukupnom umjetničkom stvaralaštvu i / ili izvodilaštvu kao i prema njegovom ukupnom javnom djelovanju u odgovarajućem umjetničkom području”. Kriteriji koji se pritom uzimaju u obzir su: “područje umjetničkog djelovanja umjetnika”, “umjetnička kakvoća autorskih djela te izvedaba koja se procjenjuje, među ostalim, i neposrednim uvidom te na temelju umjetničkih nagrada, priznanja i kritika” te “brojnost stvorenih umjetničkih autorskih djela i izvedaba u odnosu prema duljini obavljanja umjetničke djelatnosti”. Kakav je to kriterij “područje umjetničkog djelovanja umjetnika” – ne znamo, a bizarno djeluje i ideja procjene neposrednim uvidom – znači li to da će članovi Stručnog povjerenstva povremeno ići po ateljeima, gledati slike i zaključivati koja predstavlja “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi”, koja ne? Sporna je pritom ne samo ideja “zamjetnog doprinosa”, nego i doprinosa “hrvatskoj kulturi”, jer ta naoko samorazumljiva odrednica ne samo da predstavlja metodološki problem, nego i vrijednost kulturne i umjetničke proizvodnje problematično definira u nacionalnom ključu. Štoviše, kategorija je to dovoljno neodređena da u određenoj političkoj konstelaciji može početi iz sebe isključivati sve one prakse koje se prema “hrvatskoj kulturi” odnose kritički i subverzivno. Ukratko, u tom je “zamjetnom doprinosu hrvatskoj kulturi” sažeto sve sporno u kulturnoj politici koju nastavlja ovaj nacrt: ono hijerarhijski-tržišno udružuje se s nacionalnim i nacionalističkim da bi poharalo ono što je ostalo od nezavisne, eskperimentalne i inovativne kulture i umjetnosti.
S obzirom na tako pogrešnu postavljenost osnovne premise novog zakona, ne čudi da u njemu, kao i u procesu njegove izrade, nailazimo na brojne sporne elemente. Među njima se kao posebno neosjetljiv i neinformiran izdvaja onaj o minimalnom financijskom cenzusu, prema kojem “samostalni umjetnik ne može steći pravo na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna ako je u tri godine koje prethode godini u kojoj podnosi zahtjev za uplatu doprinosa ostvario ukupni bruto prihod od samostalne djelatnosti u iznosu manjem od 18 prosječnih bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske” (čl. 18. st. 5 Nacrta). To bi značilo da se od umjetnica i umjetnika traži da mjesečno zarađuju u prosjeku 4 254 kune bruto u trogodišnjem razdoblju prije podnošenja prijave – iznos koji u većini umjetničkih područja nije realan zbog niza razloga. Primjerice, u području vizualnih umjetnosti honorar za izložbu potpuna je nepoznanica, plesne umjetnice koriste neshvatljive vještine da bi preživjele s potporama za čiju je sve nižu razinu suodgovorno upravo i Ministarstvo kulture, dok su glazbenici često plaćeni “na crno” jer ugostiteljima ugovori i isplate ZAMP-u predstavljaju neželjeni trošak, pa se zarada s tih nastupa ni ne može prikazati u prijavi.
Širi kontekst mizernog budžeta za kulturu i rezanja sredstava za programe, nedavno podcrtan inicijativom Dosta je rezova!, čini ideju minimalnog cenzusa uistinu nevjerojatnom pa ne čudi da je upravo taj dio Nacrta dobio najviše kritika. No on je upravo u skladu sa središnjom selektivnom logikom Nacrta, koja se temelji na nagrađivanju neuhvatljivog uspjeha, umjesto na solidarnoj potpori i pružanju radne i egzistencijalne sigurnosti umjetnicama i umjetnicama. Nasuprot logici Ministarstva tako se ističu neki od zahtjeva koje u svojem komentaru Kulturpunktu navodi plesna umjetnica Selma Banich – “povećanje mirovinske osnovice koja će nam garantirati dostojanstvenu mirovinu; beneficirani radni staž; zadržavanje zaštitnog perioda; plaćeno bolovanje od prvog do posljednjeg dana bolovanja; plaćeni godišnji odmor; plaćeni prekovremeni sati provedeni u umjetničkom radu; plaćeno čuvanje trudnoće i porodiljni dopust; vraćanje porezne olakšice za sve umjetnike” – usmjereni upravo na poboljšanje radnih uvjeta i socijalne sigurnosti. Na neophodnost beneficiranog staža u slučaju plesne umjetnosti, u kojoj je izvođački vijek umjetnica i umjetnika ograničen, kao i na mehanizme zaštite u slučaju povreda i druge poluge sigurnosti koje Banich zagovara pozivaju se u svojem zajedničkom priopćenju i Udruga plesnih umjetnika hrvatske i Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS. Posebnu osjetljivost plesne zajednice, nažalost, Ministarstvo za sada ne pokazuje namjeru prepoznati, osuđujući time i generacije studenata novopokrenutih Studija plesa na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na potpunu neizvjesnost.
Kada je riječ o studenticama i studentima umjetničkih akademija, novost ovog Nacrta je namjera da se upravo onima koji tek ulaze u profesionalni umjetnički rad osigura nekakva podrška. Bila bi to dobrodošla promjena da i ona nije utemeljena na kriterijima neuništive izvrsnosti, pa stavak 12. članka 18. tako određuje: “Iznimno, zahtjev za uplatu doprinosa može podnijeti samostalni umjetnik odmah nakon završetka odgovarajućeg studija, koje je ostvario značajne rezultate tijekom studija, dobio ugledne domaće ili međunarodne nagrade i priznanja te za kojeg se prema budućem planu umjetničkog rada te prema projektima koji su izvjesno u pripremi očekuje da će dati značajan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti te koji udovoljava drugim posebnim umjetničkim kriterijima za mlade umjetnike određene Pravilnikom iz stavka 1. ovoga članka.” Sav besmisao kriterija “zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi” očituje se u ovom stavku – kako bi se opravdala potpora svježe diplomiranim umjetnicama i umjetnicima, Povjerenstvo mora nekako temeljem studentskog rada izgatati da će se taj doprinos nedvojbeno dogoditi. Posebno je pritom zabrinjavajuća socijalna neosjetljivost jedne mjere koja bi u svojoj suštini trebala biti socijalna: ovako postavljen, Nacrt evidentno favorizira studente iz imućnijih obitelji koji su imali pristup masterclassovima u inozemstvu, skupim sredstvima za rad (osobito skupim instrumentima!), vlastiti životni i radni prostor itd. Jedino uvjerljivo rješenje ovog ćorsokaka je ono koje predlaže Selma Banich: ukinuti kategoriju zamjetnog doprinosa, odnosno poći od temeljne pozicije da sav umjetnički rad zamjetno doprinosi ovdašnjoj kulturi. To bi, međutim, značilo pisanje potpuno novog nacrta.
No do takvog bi dokumenta moglo doći samo kada bi Ministarstvo imalo ikakvu namjeru uistinu uključiti kulturnu i umjetničku zajednicu u proces izrade Zakona. Nažalost, on se odvijao potpuno drugačije. Prvo je formirana Radna skupina reducirana na svega šest umjetničkih klastera, čime je Ministarstvo spretno zaobišlo sva trenja među strukovnim udrugama, ali i udaljilo struku od procesa izrade Zakona, umanjujući njezin utjecaj. Da stvar bude još gora, takva se Radna skupina sastala svega dvaput u godinu dana (jednom prošle veljače, jednom ove!), uz vrlo kratke rokove za proučavanje materijala i izjašnjavanje o njima. Čitavo to vrijeme Ministarstvo se oglušuje na prijedloge šire umjetničke zajednice, a o načinu na koji Ministarstvo uključuje struku u proces jasno mišljenje ima Selma Banich: “Sudeći prema sasvim očito disfunkcionalnoj radnoj skupini kojom se zapravo želi tek zadovoljiti forma te ishitrenim potezima ministarstva kulture, smatram da s ministarstvom kulture neće biti dijaloga. Prijedloge na nacrt zakona smo upućivali još prošle godine – nisu usvojeni niti ovaj zakon pokazuje namjeru ministarstva da će biti.”
Sličnog je mišljenja i Vesna Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK koji je nedavno pokrenuo inicijativu Dosta je rezova!: “Iako je rad na zakonu najavljen kao temeljit i participativan u proceduri, njegov nam Nacrt pokazuje svu ispraznost tih ideologema. Unatoč proklamiranom, Nacrt se se potpuno ‘oglušio’ na stanje u polju, a mišljenje predstavnika strukovnih udruga je posve ignorirano. Toliko o demokraciji u Runjaninovoj. Reakcije koje dolaze iz različitih umjetničkih disciplina jednoglasno ističu njegovu pogubnost po umjetničku proizvodnju, a ona je – i mimo ovih rezova – posljednjih desetljeća uništena. Glasovi proizvođača upozoravaju na sve nesigurnije oblike rada i s njima sve lošije životne uvjete s jedne te propadanje kulturne infrastrukture s druge strane.”
Tendencija da se isključe glasovi dijela struke i centralizira regulacija polja očita je i u dijelovima Nacrta koji predlažu da samo jedna strukovna udruga po umjetničkom području bude ovlaštena za predlaganje članova stručnih povjerenstava za priznavanje prava na uplatu doprinosa te izdavanje potvrda o umjetničkom honoraru i potvrda za osnivanje umjetničkih organizacija. U načelu, to znači da će manjim strukovnim udrugama biti oduzet uži smisao postojanja, zbog čega će biti prepuštene odumiranju. Takvo prividno “uvođenje reda” u područje strukovnih udruga kao da je u skladu s onom širom kulturnom politikom Nine Obuljen Koržinek na koju upozorava Vesna Vuković: “Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti nastavak je politike koja iz temelja mijenja i u konačnici ubija javno financiranje kulture. Čim je stupila na funkciju, ministrica je najavila velike reforme ističući potrebu ‘uvođenja reda’. Pozivanje na uvođenje reda, i to kroz pojačane porezne propise i mjere za razvoj umjetničkog tržišta i stvaralaštva, otkriva nam pozadinu ove politike kulture: ona će probleme u polju pripisati neefikasnosti javnog sektora pa na njega primijeniti disciplinu i vrijednosti tržišta. Priča nam je poznata iz drugih djelatnosti i javnih servisa, kao što su zdravstvo i obrazovanje, a posljedice njihovog ‘reformiranja’ s namjerom ‘uvođenja reda’ itekako osjećamo na vlastitoj koži.”
Ukratko, i iz ovako selektivnog prikaza elemenata Nacrta prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti jasno je da on nije rađen s namjerom da odgovori na realne potrebe radnica i radnika u kulturi, nego da zacementira natjecateljske, tržišne odnose među njima. Pritom će se smrtonosnom logikom Ministarstva prostor toga natjecanja samo sve izraženije smanjivati i prekarizirati, osobito za nezavisnu kulturu, dok se kao pozitivni pomaci ističe povećanje budžeta za poduzetništvo u kulturi. Nasreću, inicijative poput Dosta je rezova! pokazuju da umjetničko polje još uvijek nije dovoljno atomizirano i upropašteno borbom za preživljavanje da se ne bi moglo solidarno oduprijeti ovim katastrofalnim politikama.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
