Rastakanje postojeće kulturne scene permanentno je prisutno posljednjih nekoliko godina, da bi se uvijek iznova intenziviralo, gotovo maliciozno osvajajući nove prostore. Iskustvo nam pak govori da se nakon eventualnog zatišja proizvedenog pritiscima javnosti inicijalni planovi uglavnom sprovode. Koji god bili stvarni razlozi destrukcije uhodanih projekata, argumentacija kojom se nastoji prikriti uvijek je slična, naglašavala se pritom komercijalna neisplativost, tj. nemogućnost financijskog iznošenja programa ili nedostatak interesa javnosti. U pozadini je najčešće latentni sukob institucionalne i neinstitucionalne scene, odnosno izostanak podrške onim inicijativama koje te granice proširuju.
Da nije pošteđeno niti kinoprikazivaštvo, uvidjeli smo prošle godine u slučaju kina Tuškanac, odnosno dvojbenog odnosa Grada prema HFS-u. Na površinu je pritom isplivalo nekoliko simptomatičnih momenata, direktnih posljedica uvijek iznova problematiziranog izostanka koherentne kulturne politike, manifestiranih u širokom rasponu od nedovoljnog podupiranja uspješnih projekata do neshvaćanja potreba sredine kojom bi se htjelo upravljati. Ako je u pitanju kina Tuškanac i prevladao status quo, na kulturnom planu Zagreba javljaju se neprekidno nova žarišta.
Činjenica je, međutim, da već i površan pogled na frekventna mjesta nekomercijalno orijentiranog filmskog repertoara potvrđuje interes zagrebačke publike. No, tek je nekoliko uporišnih točaka neovisnog, autorskog i neholivudskog filma. Pritom su se Tuškanac i Europa nametnuli kao najprepoznatljiviji, dok je nedavno otvorena Kinoteka programski nedefinirana. Komplementarnim sadržajima Tuškanac i Europa unose ravnotežu u zahtjev za obogaćivanje filmske kulture prisustvom festivalskih uspješnica, kinotečnog programa i kinematografije manjih zemalja. Kinoteka pak, suprotno najavama, ostaje na razmeđu tih politika, neinventivno posežući za krajnostima, od recentnih kino hitova (pri čemu niža cijena kino ulaznice ipak ispunjava ulogu osviještenog i s lokalnom zajednicom povezanog kulturnog faktora), sve do za filmsku povijest relevantnih ostvarenja
U takvoj se konstelaciji često zanemaruju manje vidljivi prostori, čiji je doprinos kulturnoj i filmskoj sceni višestruk, s naglaskom na kreiranje širokoj publici manje atraktivnih programa. Participirajući unutar svojevremeno vitalnog SC-a, MM centar takvo je sjecište duge tradicije, orijentacije na filmski eksperiment i interakcije različitih umjetničkih polja, integracije studentske populacije i uspostavljanja živog odnosa prema kulturnoj i društvenoj stvarnosti. Vezanost uz SC MM centar višestruko obilježava, počevši od srodnih programskih tendencija koje su ga premetnule u relevantno kulturno središte.
Međutim, Studentski centar posljednjih je desetljeća preobražen na više razina. Njegova funkcija i uloga koju bi unutar Sveučilišta trebao ispunjavati podložni su manipulacijama, dok se samo pitanje studentskih potreba prečesto zaustavlja na najprimarnijima. Postepene promjene nemoguće je sagledavati bez referiranja na širu društvenu percepciju obrazovanja i specijalizacije koju ono nosi, odbacujući neposredno neupotrebljive sadržaje. Pritom i kultura gubi dimenziju otkrića, sudjelovanja i eksperimenta, ostajući nedefinirana između zahtjeva za neobaveznom zabavom i nerazumljivog, ali posvećenog prostora. Budući da u našem društvu ne postoji konsenzus ni u jednom području od vitalnog interesa za zajednicu, naravno da politike u kulturi i obrazovanju podliježu isključivo kratkotrajnim trendovima, ostavljajući čitavo jedno područje na rubu egzistencije.
U članku Hrvoja Turkovića Kultura alternative i Multimedijalni centar SC-a, koji ističe modernizam kao bitnu pretpostavku rada kulture Studentskog centra 60-ih i 70-ih godina, naglašena je upravo uvjetovanost razvoja i uspostave odgovarajućih institucija širim društvenim kontekstom. Modernističke tendencije na estetskom planu, čija priroda podrazumijeva prodor u samu institucionalnu strukturu, očitovale su se kroz propitivanje i širenje granica aktivnosti, njihovo suodnošenje i kombinaciju stvaralačkih poetika. Osnivanje MM centra u takvu se organizaciju uklopilo nekonvencionalnim izričajem, koji se manifestirao ispreplitanjem s ostalim aktivnostima unutar sektora kulture (Galerija SC, Teatar &TD…). No kao što mu naziv sugerira, a kulturna tradicija svjedoči, MM centar prvenstveno se orijentirao na prezentaciju tada aktualnih novih medija i njihovu implementaciju u postojeće umjetničke prakse. Iz današnje perspektive za razumijevanje prijenosa umjetničkih formi, ključna je Turkovićeva opaska o pokušaju institucionalizacije dotad etabliranog, ali ne i usustavljenog umjetničkog izričaja. S vremenom se djelovanje MM centra usmjerilo na podzastupljeni alternativni i umjetnički film, postavši svojevrsni korektiv filmskog programa u Zagrebu uopće.
Kad danas govorimo o MM centru nekoliko je nezaobilaznih momenata koji se odražavaju na djelovanje i percepciju Centra u javnosti. Pristajanje uz progresivnu liniju svjetske i domaće kulturne produkcije (u užem smislu filmske) svojevrsno je održanje kontinuiteta, omogućeno djelovanjem pod platformom Kulture promjene, koja od preuzimanja sektora kulture SC-a pod vodstvom Nataše Rajković zastupa politiku otvorenosti, pristupačnosti i suradnje. Time je Studentski centar barem načelno premetnut u faktor žive kulturne razmjene. Stvarni zamah MM centar dobio je 2015. godine, otkad tehnički preduvjeti omogućavaju neprekinuti filmski program. Voditeljica Štefica Bartolin ističe suradnju s različitim akterima filmske scene kao jezgru funkcioniranja MM-a, što u konačnici rezultira heterogenim autorskim rješenjima u oblikovanju programa. Od hrvatskog kratkog metra do eksperimentalnog filma, okupljajući ostvarenja prema tematskom, estetskom ili žanrovskom ključu, gledateljima se prezentira podzastupljeni vid filmske umjetnosti. Pritom kontekstualizacija realizirana gostovanjima, razgovorima i predavanjima omogućava neposredniji uvid u problematiku.
Sama priroda slično kreiranih programa pretpostavlja zahtjevniju publiku, ne elitističku, već involviranu i zainteresiranu za nove interpretativne mogućnosti prezentiranog materijala. Romantizirana predodžba studentske kulture, interpretirana kroz obrazovni aspekt, pretpostavila bi slične intencije. No, u suvremenoj situaciji nerazumijevanja potencijala smislene kulturne produkcije MM centar već na razini potpune dostupnosti i niza radioničkog sadržaja ispunjava funkciju pripadnu djelovanjem unutar SC-a.
U takvom je spletu okolnosti paradoksalna činjenica da je sve što smo naznačili kao prednosti, počevši od prakse propitivanja postojećih i tendiranje novim oblicima kulturne razmjene uz mogućnosti sudjelovanja zainteresirane javnosti (bili to studenti ili ne), baš ono što se kulturi SC-a općenito zamjera. Konkretno, navedene se prakse propituju pod krinkom sanacije SC-a, koja se već godinama provodi. Zakonom o sanaciji 2013., upravljačka struktura privremeno je zamijenjena sanacijskom, dok se odgovornost sa Sveučilišta prenijela na Vladu, odnosno Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Iz već otprije poznatog pisma Ivana Čarapina, voditelja Odjela kontrolinga, o navodnim nepravilnostima djelatnosti za kulturu SC-a, povodom sada već ostvarene degradacije kulture iz osnovne djelatnosti u službu, kao problematično se, između ostaloga, jasno ističe: “Uzimanje i plaćanje vanjskih suradnika za vođenje i osmišljavanje programa Studentskog centra, pored zaposlenika u djelatnosti kulture sa istom stručnom spremom.” Nadalje, zamjerke se redom svode na angažmane i gostovanja pripadnika neinstitucionalne scene, čime se navodno generiraju gubici. Svoje postupke uprava nastoji prikriti argumentacijom brige za interes studenata.
Disparatnost stavova proizlazi iz načina na koji sektor kulture funkcionira. Kultura je dio strukture Studentskog centra, koji pokriva hladni pogon, dok se programski dio financira isključivo natječajima. Budući da je riječ o namjenskim sredstvima, čitava polemika oko financija ne pogađa bit. A nju očito treba tražiti u zakulisnim odlukama preustroja, na koje sanacijsko vijeće polaže pravo, no otvoreno ostaje što se točno time namjerava postići. Odbijanje razumijevanja prednosti suradnje, koprodukcija i prepuštanja prostora manje renomiranim suradnicima može rezultirati samo preobrazbom u statičnu institucionaliziranu hijerarhiju i odbacivanjem kontinuiteta. Osvrnemo li se na Turkovićev sažetak progresivne uloge MM-a, ona se otkriva u na profesionalnim temeljima izgrađenoj samostalnosti, kao i širenju domene djelovanja uključivanjem poetika prisutnih kod izvaninstitucionalnih aktera. Svaki pokušaj programskih promjena vođen oportunističkim težnjama, značio bi suprotno od promovirane brige za studentski standard. Nepomirljivost koncepata komercijalne isplativosti i istovremene pristupačnosti kulturnog sadržaja najširim skupinama to zasigurno potvrđuje
Izgledna je pretpostavka da ovdje o kulturi ionako nije riječ, već o nastojanju preuzimanja kontrole nad razvijenom infrastrukturom. Takvom zaključku doprinosi nerazjašnjena degradacija sektora kulture s pozicije osnovne djelatnosti na službu, koja implicira nejednakost u odlučivanju. Zaglušujuću atmosferu proizvodi sama uprava izbjegavajući jasno određivanje spram novonastale situacije, dok u Kulturi promjene ističu izostanak ikakve komunikacije. Povremeno pomicanje rasprave na manje esencijalne, ali svakako indikativne momente, kao što je osnivanje navodno savjetodavnog programskog vijeća, odmiče fokus sa stvarnih konotacija za daljnje egzistiranje kulture uopće. Kakvo će mjesto u novom pozicioniranju zauzeti MM centar ostaje vidjeti, iako je sigurno da će svaka radikalna promjena trenutnog smjera biti korak unatrag za filmsku zajednicu u cjelini.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno