Blic Na samom kraju ljeta ’25., koje ćemo pamtiti po normalizaciji ustaštva, eskalaciji politički i ideološki motiviranog nasilja, prijetnjama novinarima, umjetnicima i aktivistima te općem zatvaranju prostora za kritičke i angažirane glasove, pod pritiscima je otkazana još jedna kulturna manifestacija. Oglede festival, planiran za početak listopada u Velikoj Gorici, pridružio se tako nizu programa koji su se našli na meti onih koji polažu pravo da određuju granice poželjnog i dopuštenog. Za razliku od slučajeva festivala Nosi se u Benkovcu, šibenskog FALIŠ-a ili korčulanskog KAP-a, protivljenje ovoga puta nije bilo javno iskazano, ali je učinak koji je proizvelo ostao isti, možda i efektniji.
Kao mlad festival koji se tek pozicionira na kulturnoj karti, Oglede je s trećim izdanjem trebao učvrstiti kontinuitet i prepoznatljivost u lokalnoj sredini. Pod naslovom Rad gradi grad, program je bio zamišljen kao istraživanje rada kao temeljne ljudske aktivnosti koja oblikuje društvene odnose, vrijednosti, stavove, slobodno vrijeme i ideje, ali i fizičke prostore – naše kvartove, ulice i gradove. Tema je, kako je najavljivano, trebala otvoriti raspravu o ulozi rada i radništva u stvaranju urbanih identiteta i kolektivne memorije.
Iako iz samog programa nije razvidno što bi u njemu moglo biti sporno, jedno zvučno ime odmah je dalo naslutiti gdje je mogla biti otvorena fronta. Organizatorice su to i potvrdile u naknadnom priopćenju, pojašnjavajući kako je performans Siniše Labrovića Zastave svih zemalja, ujedinite se bio predmet zahtjeva za cenzurom na koji nisu pristale te su, umjesto toga, donijele tešku odluku da otkažu čitav festival.
Labrovićev rad nije nepoznat velikogoričkoj publici: upravo je on 2023. otvorio prvo izdanje Oglede festivala performansom Drago mi je da se razumijemo, koji je izveo s Ismailom Balde Kouyateom. Kroz razgovor, svatko na svom jeziku, hrvatsko-senegalski dvojac tematizirao je jezik i razumijevanje u društvu koje postaje sve raznolikije. Lokalni mediji tada su izvještavali o oduševljenju publike, bez ikakvih naznaka negodovanja ili protivljenja nekog dijela javnosti.
Novi performans polazi od poznate parole “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ u kojoj Labrović prepoznaje proturječja sustava: “U zemljama koje su se nazivale ‘radničkima’ radnici nisu imali stvarnu moć, već su bili podložni autoritarnim praksama. Paradoksalno, sindikalna udruživanja u kapitalističkim društvima često su donosila konkretnija poboljšanja”, navodi se u opisu rada koji zabraniteljima očito nije bio od presudne važnosti.
Nadalje, autor podsjeća da je ista parola nadahnula i druge potlačene skupine na borbu za svoja prava, koja ni danas nije dovršena: “Eksploatacija, rasizam, mizoginija, homofobija i kolonijalne prakse ne nestaju, već poprimaju nove oblike. Jedno od njihovih lica jest i ksenofobija, strah i mržnja prema ‘drugima’. Sve te politike mogu se svesti na simbol zastave – unificiranog i vječnog identiteta koji ne priznaje razlike”. Spomenom zastave, čini se, prijeđena je granica dozvoljenog, čime je i praktično potvrđena teza o isključivosti na koju se autor referira.
“Nismo se osjećali dovoljno podržanima i našli smo se u nesigurnoj i neugodno atmosferi u kojoj nismo mogli do kraja provesti festivalske programe. Mi smo mali tim i uglavnom ženski i nitko nas ne štiti“, napisala je umjetnička voditeljica Ana Katulić u obrazloženju odluke da se festival otkaže. Tom rečenicom ukazala je na važnu okolnost koja se često zaobilazi – da je pritisak usmjeren na programe koje organiziraju i provode akteri_ce nezavisne kulture u manjim sredinama i pogađa ljude koji iza sebe nemaju institucionalno zaleđe, stabilna radna mjesta niti resurse koji bi im dali osjećaj sigurnosti.
Upravo zato svako targetiranje takvih inicijativa nosi višestruko teže posljedice – ne samo u vidu otkazivanja kulturnih događanja, nego i u obeshrabrivanju budućih pokušaja organiziranog djelovanja u lokalnom okruženju. Zbog toga je presudna još snažnija i jasnija podrška kulturne i šire društvene zajednice, koja ovih dana poprima organizirani oblik kroz inicijativu Za Hrvatsku slobode.
Inicijativa je okupila umjetnike i umjetnice, novinare i novinarke, akademsku i znanstvenu zajednicu, sindikate i brojne organizacije civilnog društva u borbi protiv ograničavanja slobode izražavanja i umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj. Komentirajući otkazivanje još jedne kulturne manifestacije, poručuju kako je to “jasan pokazatelj da se strah širi brže od bilo koje pjesme” te da niti jedna politička ili interesna skupina nema pravo “arbitrarno određivati što je ‘dostojno’ naših gradova i tko smije, a tko ne smije nastupati”.
Podsjećaju i na izjavu potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda kako će se ubuduće o održavanju festivala “morati pitati branitelje”. Takva izjava, upozoravaju, duboko zadire u umjetničke slobode i izravno krši Ustavom zajamčena prava na slobodu izražavanja i mišljenja. “Ako se umjetnosti nameće samo jedan prihvatljiv ton izražavanja, ustavne vrijednosti i sama demokracija su dokinute”, zaključuju. Vladi RH stoga su uputili apel da preuzme odgovornost i spriječi daljnje ugrožavanje demokracije, ljudskih prava te umjetničkih i novinarskih sloboda, upozoravajući da je “posrijedi opstanak temeljnih mjerila i zastoj tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva – red i mir, ustavni poredak”.
No, ne dijele svi ocjenu da država svojim nedjelovanjem pokazuje kako ne želi ili ne može obraniti osnovne vrijednosti na kojima se temelji. Za razliku od više od dvije tisuće građana i dvjesto organizacija koje su potpisale apel, novopečeni predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić – široj javnosti poznat i kao čelnik Hrvatske udruge poslodavaca te jedan od istaknutijih aktera tzv. Mamićeve struje u Dinamu, izbačen iz članstva kluba zbog povrede ugleda i časti – u intervjuu za Vijenac ove je događaje opisao kao ideološke sukobe ekstremnih pozicija u kojima država djeluje “preventivno i smirujuće”.
“Iz godine u godinu sve se više određeni festivalski sadržaji i nekakve subverzivne umjetnosti, ako to uopće jest umjetnost, pretvaraju u medij za vođenje ideološkog ratovanja”, tvrdi Zorić, uz napomenu da “svi koji javno djeluju i govore trebaju računati i s mogućnošću javnih odgovora”. O nejavnima se još nije očitovao, ali je naglasio da je važno izbjegavati poticanje na nasilje te odrješito ustvrdio da ga u ovim slučajevima nije bilo. Zaključuje kako se time “očituje vitalnost mlade hrvatske demokracije nasuprot nizu zajapurenih blebetala, a hrvatsko društvo, usprkos izazovima, očituje svoju zrelost”.
U trenutku kada se festivali gase pod pritiscima, a umjetničko djelovanje mjeri proizvoljnim aršinima prihvatljivosti, Zorićeva je interpretacija podsjetnik na raskorak između onih koji kulturu razumiju kao prostor rada, dijaloga i borbe za društvenu pravdu i onih koji joj pristupaju iz logike zaštite interesa poslodavaca, tko god oni bili. Onih koji se bore za opstanak prostora slobodnog izražavanja i onih koji u njegovom sužavanju pronalaze dokaz vitalnosti mlade demokracije. Ponor koji se nalazi između njih možda i najjasnije oslilkava stanje i perspektivu kulture u Hrvatskoj u ranu jesen 2025.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
