Blic U sklopu Tjedna suvremenog plesa održana je serija razgovora pod zajedničkim nazivom Danas nisam umrla tako lijepo. Za razliku od raskošnih i dobro posjećenih plesnih produkcija, razgovori su smjestili u malenoj bijeloj sobi Zagrebačkog plesnog centra pred šačicom zainteresiranih slušatelja. Ipak, i ova manje “glamurozna” strana Tjedna suvremenog plesa pokazala se jako dobrom jer smo u pet dana (koliko je trajao ovaj program) dobili širok i zanimljiv pregled različitih plesnih tema iz različitih perspektiva.
Neobičan naziv ove serije razgovora zapravo je parafraza naslova baletno-kriminalističkog romana Danas nije umrla tako lijepo kojeg je napisala hrvatska plesačica, koreografkinja i spisateljica Mercedes Goritz Pavelić. Organizatorice i moderatorice razgovora, teatrologinja Una Bauer i koreografkinja Marjana Krajač, odabrale su navedeni naslov iz dva razloga: prvi je bio podsjetiti na rad navedene umjetnice koja je, između ostalog, 1941. postavila prvi cjelovečernji balet u Zagrebu; a drugi razlog leži u motivu iz njena romana, a to je smrt izvođačice na sceni – kako ona izvedena, tako i prava. Taj motiv predstavlja svojevrsno tematsko središte ovog programa. Naravno, razgovori se nisu toliko bavili smrću izvođača, nego načinima na koje materijalno, fizičko stanje plesača/ice uvjetuje koreografiju i konačnu izvedbu. Svaki dan bio je posvećen jednom skupu tema unutar navedenog tematskog okvira.
I dok na papiru (tj. u programu) navedeni skup tema predstavlja “okvir”, u realnosti zapravo više djeluje kao poticaj za raspravu koja je “otplesala” i dalje od granica tog okvira. Tako se na razgovorima pričalo o odnosu između plesača i gledatelja, o izvedbi u prostoru kazališta i izvan njega, znanstvenoj disciplini etnokoreologiji, istarskom reljefu Ples mrtvaca, umjetnicima u gladovanju, baletu… U tolikom rasponu tema, istaknuo se razgovor s iranskim umjetnikom Davoudom Zareom o njegovom projektu Authentic Tension iz 2012. Zareov projekt, osim što je bio najviše vezan uz navedeni tematski okvir, također je prilično dojmljivo otvorio niz pitanja vezanih ne samo uz tijelo plesača, nego uz povezanost ljudskog tijela i duha općenito.
Zareov projekt
Davoud Zare je kazališni režiser, izvođač, koreograf i audio-vizualni umjetnik iz Teherana. Njegov projekt Authentic Tension prilično je jednostavan: Zare je odlučio ne jesti 40 dana. Tokom tog razdoblja, pripremao je plesni solo kojeg je izveo posljednjeg dana. Uz to, svakog je dana snimao po jedan kratki film u kojem bi bilježio svoje dojmove i razmišljanja. Treći dan ove serije razgovora bio je posvećen Zareu: gledali smo odabrane filmove, vodili kratku diskusiju i na kraju održali razgovor sa samim Zareom putem g-talka.
Cilj Zareovog projekta bio je otkriti kako jedna prosta fizička činjenica utječe na njegovu izvedbu, na spremanje koreografije, na svakodnevicu i, općenito, na njegove refleksije i emocije. Ovdje saznajemo prvu zanimljivu stvar o plesačkom pristupu: ovaj projekt za Zarea nije podvig sam po sebi, nego eksperiment. Gladovanje od 40 dana ne postavlja se kao cilj koji osoba mora doseći, nego kao neupitan uvjet čije ispunjenje dovodi do željenih rezultata. Stoga, kako nam je sam umjetnik otkrio, tokom 40 dana uopće nije došao u iskušenje da odustane. Takva disciplina i fokusiranost na cilj vjerojatno su karakteristični za skupinu umjetnika koji moraju u tolikoj mjeri disciplinirati vlastito tijelo za izvedbu.
I kako je eksperiment prošao? Zare se prva dva tjedna osjećao prilično loše. Tijelo je odbijalo poslušnost te je imao problema s najosnovnijim stvarima kao što su ustajanje iz kreveta ili pomicanje stolca. Ipak, pokazalo se da je ljudsko tijelo iznimno prilagodljivo te se nakon dva tjedna naviklo na novi režim – Zareu se vratila energija, osjećao se iznimno lagano i, kako otkriva u jednom filmu, osjetio je ushit i sreću. Učio se na svoje novo, mršavo tijelo koje je bilo potresano svakim otkucajem srca. Uz to, pokazalo se da mu koncentracija prilično slabi i da gubi osjećaj za vrijeme. Nakon što je izveo finalnu plesnu točku, s iznenađenjem je otkrio da je plesao 45 minuta iako je mislio (i planirao) da pleše tek 15 minuta. Gladovanje je stoga promijenilo Zarea ne samo fizički, nego i kao plesača, ali i kao čovjeka. Naime, Zare i dan danas tvrdi da ga je ovaj projekt značajno karakterno izmijenio i učinio mirnijom osobom (što zvuči kao bizarna potvrda marketinških priča o “novoj dijeti koja će vam promijeniti život”).
Osim izvođača, promijenila se i pozicija gledatelja (srećom, ne fizički). U konvencionalnoj plesnoj predstavi podrazumijeva se da je izvođač fizički spreman. U ovoj izvedbi, fizičko stanje izvođača našlo se u prvom planu, a koreografija i ljepota plesne izvedbe potpuno su pali u drugi plan. Također, dok u drugim predstavama vidimo tek rezultate dugotrajnih priprema, ovdje smo dobili cjelokupni uvid u pripreme i svakodnevni život izvođača. Stoga se ovaj projekt pokazao odličnim za ovaj tip razgovora u kojem se bavimo osobom izvođača, a ne toliko cjelokupnom izvedbom po sebi.
Tajnoviti politički kontekst
Međutim, kad bi ova izvedba bila svedena isključivo na ispitivanje “kako se to čovjek/plesač osjeća kad ne jede”, onda bi, unatoč herojskoj izdržljivosti plesača, konačni rezultat bio suh i predvidljiv. Međutim, ishod Zareovog projekta dobiva smisao kad se postavi u konkretni kontekst.
U svom iskustvu gledanja plesnih predstava stekao sam dojam da postoje dva načina promatranja (često iste) plesne izvedbe. Možemo promatrati plesačko tijelo kao tijelo u transu, tijelo iz čijih pokreta iščitavamo da ono nije pod kontrolom svijesti nego neke više duhovne sile. Također, možemo vidjeti isto tijelo kao savršeno istrenirano i disciplinirano tijelo. Točna izvedba cjelokupne koreografije ne može biti prepuštena hirovima i improvizacijama, nego tijelo treba biti temeljito uvježbano, dovedeno pod kontrolu i automatizirano.
Zareov projekt potkopava oba viđenja. S jedne strane, Zare ne samo što ne želi dovesti tijelo pod svoju kontrolu, nego prepušta svoj um i cijelu izvedbu nepredvidljivim fizičkim nagonima. S druge strane, tijelo se tim gubitkom svjesne kontrole nije našlo u nekom magijskom transu, nego ga je u trans bacila posve materijalna, prizemna činjenica: čovjek nije jeo. Zare tako pokazuje da ples ne mora biti ni čarobni ritual, ni savršeno isplanirana točka, nego tek hrabar odlazak u daleko područje izvan svakodnevne rutine – i to pomoću jednostavne izmjene te iste rutine.
Zanimljiv je i politički kontekst ovog projekta budući da je gladovanje relativno učestala, očajnička gesta političkih zatvorenika. Jedan je politički zatvorenik 2011. umro u teheranskom zatvoru tokom štrajka glađu na što je skupina od 12 drugih zatvorenika iz solidarnosti održala štrajk glađu u trajanju od devet dana. Neposredno prije Zareovog projekta, devet iranskih političkih zatvorenica započelo je štrajk glađu zbog nehumanih životnih uvjeta. Projekt se može stoga vidjeti kao način solidariziranja s političkim prosvjednicima i kao jasna poruka da se ljudsko tijelo i duh ne mogu tako lako slomiti. Zare opovrgava ovakvo političko čitanje njegovog projekta, što ne treba uzeti previše doslovno. Naime, u Iranu politička kritika uvijek pokušava proći ispod radara vlasti. Mnogi politički umjetnici našli su se u zatvoru zbog “uznemiravanja javnog mnijenja” (!), a od 2009. i dolaska Ahmadinedžada na vlast, kritičke umjetničke prakse održavaju se u privatnim galerijama, i to potajno, zbog čega te umjetničke institucije obično nemaju javno objavljen raspored izložbi ni izvedbi. Stoga politički angažirana umjetnost u Iranu djeluje hermetično i zahtijeva pojačan interpretacijski napor gledatelja. I u takvim okolnostima, Zareov projekt zaista je teško ne povezati s aktualnim događanjima u njegovom gradu.
Zareov projekt pokazao je koliko je tjelesno stanje važan čimbenik za plesnu izvedbu, ali i kako bavljenje plesom može biti korisno kao način refleksije o vlastitom tijelu te o (fiktivnoj) podvojenosti tijela i duha. Stoga su Bauer i Krajač pogodile posvetivši cijeli termin iranskom umjetniku, a nadam se da je i vrijedilo posvetiti prostor ovog teksta navedenom projektu. Naravno, sudeći po (malenom) uzorku prisutnih posjetitelja, cjelokupna serija razgovora urodila je nizom zanimljivih ideja i rasprava o važnim temama. Stoga oni koji nisu bili mogu žaliti i, naravno, očekivati sljedeću sličnu inicijativu.
Objavljeno
Objavljeno
