U danu nakon posljednjeg dana

U predavanju “Poslije apokalipse: melankolija je luksuz!”, umjesto normalizacije gubitka, Srećko Horvat poziva na promjenu odnosa prema kraju, iz koje proizlaze i nove mogućnosti djelovanja.

FOTO: Borut Brozović / Drugo more

U petak, 9. veljače, u punoj Velikoj dvorani riječke Filodrammatice održano je predavanje Srećka Horvata pod naslovom Poslije apokalipse: melankolija je luksuz!. Izlaganje je dio programa Refleks koji Drugo more provodi još od 2009. i u sklopu kojega udruga organizira okrugle stolove, predavanja i radionice koji se bave problematiziranjem suvremenog trenutka. 

Srećko Horvat je filozof čiji je rad davno nadišao hrvatske okvire, a njegova bibliografija trenutno broji više od deset knjiga prevedenih na nekoliko svjetskih jezika, od kojih možemo istaknuti naslove Što Europa želi (sa Slavojem Žižekom, 2013.), Radikalnost ljubavi (2016.) i Poeziju iz budućnosti (2023.). Ovom prilikom Horvat je predstavio filozofski projekt svoje posljednje knjige After the Apocalypse koju je 2021. na engleskom jeziku objavio američki Polity Press, a potom na hrvatskom 2022. i domaći V.B.Z. pod naslovom Nakon Apokalipse. U izlaganju se Horvat, osim temeljnim tekstom knjige, bogato koristio primjerima aktualnih novinskih članaka, reklamama i internetskih kurioziteta. 

Nakon posljednjeg dana

Predavanje Poslije apokalipse Horvat otvara Kafkinom parabolom o dolasku Mesije: “Mesija će doći onda kada više nikome ne bude potreban. On neće doći posljednjeg dana, doći će dan nakon posljednjeg dana.” Kao što će u nastavku predavanja postati jasnije, promjena odnosa prema kraju točka je iz koje Horvat izvodi nove mogućnosti djelovanja. 

FOTO: Borut Brozović / Drugo more

Trenutak u kojem razgovaramo o apokalipsi zasićen je primjerima u kojima dolazi do pomućenja odnosa fikcije i stvarnosti. Začudne primjere poput izvoza arktičkog leda, najčišćeg H20 na svijetu, koji se doprema u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi gosti koktel-bara u Dubaiju mogli uživati u luksuznom, 100 000 godina starom osvježenju, za Horvata su jedna od mnogih kontradikcija zelene tranzicije. Naime, grendlandski start-up Arctic Ice na drugi kraj svijeta izvozi led kako bi potaknuo razvoj zelene ekonomije u svojoj zemlji, dok su njegovi krajni uživatelji magnati čije se bogatstvo temelji na fosilnim gorivima. Riječ je, dakako, o raskoraku između stremljenja da se umanji šteta i očuva okoliš, te da se istovremeno omogući raskošno i ekstravagantno dočekivanje kraja. Nespojivost postaje jedan od temelja za prevrednovanje značenja apokalipse ili kako će nešto kasnije Horvat pojasniti “najbogatiji se spremaju za kraj svijeta nakon što su ga omogućili”. 

S druge strane, apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Upravo zato, Horvat inzistira na konceptualnom raščišćavanju jezika o apokalipsi jer se opasnost normalizacije takvoga jezika u praktičnom smislu očituje u prihvaćanju stvarnih primjera s onu stranu fikcije – poput spomenutog grenlandskog start-upa, bivšeg CEO-a Googlea Larryja Pagea koji posjeduje pet otoka, luksuznih bunkera i gradova za doček kraja svijeta – kao uobičajenih i samim time nečime na što nema potrebe reagirati.

FOTO: Borut Brozović / Drugo more

 Apokalipsa se već dogodila 

U Horvatovu tumačenju apokalipsa je predstavljena kao epistemički, politički i moralni izazov pa je definicija kojom otvara raspravu na tragu etimološki starije inačice termina usko vezana ne uz kraj, već uz promišljanje. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. 

Takvo se tumačenje apokalipse naslanja na rad Günthera Andersa (1902-1992) njemačkog filozofa i novinara čiji je rad, a poglavito djelo Die Antiquiertheit des Menschen (1956-1990; čija su prva dva poglavlja u izdanju za Nolit 1985. objedinjena u jednoj knjizi i prevedena kao Zastarelost čoveka) zbog aktualnosti doživjelo revitalizaciju u anglofonoj filozofiji. Kao što Anders primjećuje – pojam kraja, tema ljudskog promišljanja otkad je mišljenja, u 20. stoljeću dobiva nikad ranije zamislive konture trenutkom izuma atomske bombe. Kako će naglasiti Horvat, za Andersa Hirošima simbolizira novi trenutak, onaj “u kojem tehnologija postaje subjekt povijesti”. Slika nuklearnih kratera na Maršalovim Otocima, nastalih nuklearnim testiranjem koje je SAD kontinuirano provodio između 1946. i 1958., podcrtava Andersov temporalni obrat u tumačenju apokalipse – “apokalipsa se već dogodila”.

S druge strane, mehanizmi mjerenja koje poznajemo postali su nepouzdani u onome što Horvat, prema američkom književniku Josephu Campbellu, naziva polikrizom. Prijetnje se ne pojavljuju pojedinačno niti su ograničene na određeni trenutak i vrijeme, a posljedice su globalne i na rubu ireverzibilnosti. Polikriza je kontekst koji stoga zahtijeva prevrednovanje pristupa i potragu za načinima na koje je moguće ući ukoštac s novonastalim situacijama.

FOTO: Borut Brozović / Drugo more

Kao potencijalni odgovor, Horvat nudi tzv. točke prevrata, odnosno tipping points – očekivane granice do kojih kao civilizacija smijemo ići (npr. 1.5 stupanj zatopljenja), a koje su i alat razumijevanja i eshatološko oruđe. Točke prevrata odnose se na višesmjerno i višerazinsko promišljanje promjena i pomaka do kojih dolazi, a koje je potrebno analizirati ne samo u granicama pojedinačnih fenomena, već na razini čitavog sustava. Za Horvata se njihova eshatološka dimenzija očituje u podsjećanju na razinu promjena (globalno zatopljenje, izumiranje), ali – možda još i važnije – istodobnosti i su-djelovanja događaja koji izazivaju takve promjene. Dok točke prevrata predstavljaju posljednji pokušaj da se tentativno zahvate razmjeri prijetnji, izostanak djelovanja u realnostima polikrize predstavlja opasnost da će stupanj katastrofe prestati biti pojmljiv. 

Žalovanje, melankolija, solastalgija

Subvertirajući klasičan prikaz pet stadija žalovanja Kübler-Ross modela (negiranje, ljutnja,  pregovaranje, depresija, prihvaćanje), Horvat razlaže susret društva s apokaliptičnim u sedam procesnih reakcija. Kao što će izložiti u drugom dijelu predavanja, za sve velike recentne krize (pandemiju, rusko-ukrajinski sukob, globalno zatopljenje…) moguće je uspostaviti kretanje iz (1) faze supraliminalnog u kojoj apokalipsa stvara fascinaciju i odupire se razumijevanju, prema (2) apokaliptičnoj sljepoći, ignoriranju, odbijanju i negiranju problema. U fazi (3) komodifikacije apokalipse, kapitalistički će sustav iznjedriti načine na koje apokalipsa može postati profitabilna da bi potom tijekom (4) fetišizacije na već stvorenim mehanizmima stvaranja dobiti izgradio nove režime kapitaliziranja na fascinaciji koju društvo iskazuje prema scenarijima vlastitoga kraja. Faze normalizacije (5) i otpora (6) bave se trenucima naviknutosti na stanje krize, odnosno pokušaja promjene. Posljednja faza, (7) faza melankolije, u kontrastu s prihvaćanjem koje označava krajnju točku procesa žalovanja, podsjetnik je na nemogućnost apsolviranja gubitka. 

FOTO: Borut Brozović / Drugo more

Za razliku od frojdijanske dihotomije žalovanja i melankolije prema kojoj je potonja patološka jer ne uspijeva isplivati iz ponavljanja gubitka, Horvat se vodi Benjaminom, za kojega je odnos između polova gubitka ipak složeniji. Naime, gubitak o kojem govorimo značajan je – riječ je o gubitku horizonta, svijeta, vrste, poznatoga i upravo u stalnom podsjećanju na značaj onoga što se gubi, leži i potencijal melankolije da pokrene promjenu. Temporalni obrat čitanja apokalipse u ovom se smislu odnosi i na gubitak – umjesto nostalgije koja opstaje u prostoru izgubljenog, Horvat navodi solastalgiju – anticipacijsku bol gubitka. Drugim riječima, raz-otkrivanje gubitka u žaljenju za onim što će nestati. Melankolija, koja nije privilegija mnogih koji su izloženi stvarnim neposrednim prijetnjama, svejedno je luksuz koji je potrebno reafirmirati. Gledati u mjesto gubitka, iz njega izvesti zeigeist, točka je iz koje počinjemo.

Horvatovo predavanje vrlo konkretnim jezikom utire put prema filozofski kompleksnim razradama pa se upravo inzistiranje na primjerima i stalno osuvremenjivanje materije pokazuju kao njegova najveća kvaliteta. Ipak, jedan od “propusta” koje je moguće pripisati događaju rezultat je njegovog formata. Čini se kako je zbog uobičajenog, ali za ovu potrebu oskudnog trajanja od sat vremena, Horvat imao prilike tek naznačiti neke od točaka koje njegovo izlaganje čine zanimljivim ne samo u teorijskom kontekstu, već i relevantnim polazištem za konkretne rasprave o zelenim politikama. Prije svega tu je problematizacija zelene tranzicije u klasnom kontekstu jer se uz bok isticanju paradoksa apokalipse i moći, otkupljivanja zelenog otiska i sličnih praksi, nalazi često neugodna implikacija žrtava tranzicije – trećesvjetskih, siromašnih, rasno i klasno negativno markiranih života za koje je preživljavanje jednako vezano uz neposredne ekonomske uvjete kao i za savladavanje pošasti od kojih siromašniji stradavaju prvi. U tom smislu, Horvat naglašava kako je stvarna zelena tranzicija moguća tek pod uvjetima klasne. Ipak, u nastojanju da čim uspješnije prikaže temeljne teze, neke od misli na tragu gore spomenutih ostale su na razini fusnote.

Za dublje porinuće u ove teme ostaje nam stoga okrenuti se knjizi na kojoj se predavanje temeljilo, a organizatorima i Horvatu poručiti – dajte nam još!

Objavljeno
Objavljeno

Povezano