Traumatično mjesto kulturnih industrija

Piše: Dejan Kršić

Kod nas u svijesti još uvijek dominantno vlada razdvajanje javnog sektora, privrede i kulture, iz čega proizilazi i perpetuiranje pogrešne vizije gospodarstva kao jedine proizvodne djelatnosti a kulture isključivo kao potrošnje, što nije primjereno aktualnom stanju postindustrijskog društva. Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti stoga prvenstveno treba promatrati u sklopu kompleksa razvoja i uloge onoga što se već uobičajeno naziva kulturnim/kreativnim industrijama. Koncepcija kulturnih/kreativnih industrija već je doživjela i različite teorijske i političke kritike, ali unatoč tome još uvijek predstavlja važan suvremeni koncept. (Nedavno je na Kulturpunktu objavljena vijest o knjizi Critique of Creativity: Precarity, Subjectivity and Resistance in the ‘Creative Industries’ koju možete besplatno preuzeti na stranici izdavača).

U zemljama Zapada sektor kulturnih/kreativnih industrija je već godinama glavni pokretač ekonomskog razvoja, generator novih vrijednosti i područje zapošljavanja. I ekonomski prosperitetne industrijske zemlje Istoka poput Kine i Južna Koreje danas upravo u tom području investiraju velika sredstva u školovanje novih kadrova te otvaraju nove studije i fakultete. Mada postojeća evropska iskustva ukazuju i na njegove probleme i ograničenja, razvoj kulturnih/kreativnih industrija nesumnjivo i kod nas otvara mogućnosti dinamičnog razvoja, zapošljavanja, promoviranja novih koncepata itd, tim više što su takve mogućnosti daleko teže ostvarive u, na primjer, sferama visoke tehnologije.

U trenutačnim opsesijama prilagođavanju standardima EU, treba naglasiti da niti sama EU nema neku jedinstvenu definiciju i jedno nedvosmisleno shvaćanje, pa tako niti jedinstvenu politiku prema razvoju, ulozi i položaju kulturnih/kreativnih industrija (već sama dvostrukost naziva ukazuje na različita shvaćanja i prakse). U različitim državama iskustva i pristupi su raznoliki. Različiti politički akteri koriste iste pojmove i naizgled govore o istome, ali se njihove interpretacije pojmova bitno razlikuju. K tome, i pojmovi kulturnih/kreativnih industrija ne pojavljuju se u svim relevantnim dokumentima (npr. Programa regionalnog i strukturnog financiranja). Ipak, posljednjih godina različite inačice pojmova “kreativnosti”, “kreativne industrije”, “kreativne ekonomije” sve češće se javljaju u dokumentima EU, pri čemu se posebna pozornost posvećuje područjima audiovizuelnih medija (tu možemo prepoznati strah od Hollywooda), digitalnih komunikacija i politike zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva (‪strah kako od slobodnog, dostupnog i besplatnog dijeljenja nematerijalnih dobara tako i piratske industrije Istoka‬)…

Ukoliko bismo pitali koje je od dva zla veće – potpuna državna, institucionalna kontrola ili potpuna prepuštenost kulture tržištu, morali bismo odgovoriti “oba su gora”. Kako u Hrvatskoj sama sfera kulturnih/kreativnih industrija još nije institucionalno razvijena (u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, na primjer, dizajn uopće ne postoji kao kategorija pa se ne može realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi), možda imamo šansu ne ponoviti sve negativne aspekte koji su se već javili u drugim sredinama, ne uzeti baš najgore od dva svijeta nacionalno-etatističke birokratizacije i tržišne estradizacije kulture.

Stoga bi trebalo uzeti u obzir da u svom dominantnom, neoliberalnom obliku pojam kreativnih industrija uspješno razdvaja kulturne sadržaje od njihovog društvenog, političkog, komunikacijskog konteksta i čini ih pogodnima za tržišnu eksploataciju. Zagovaranje razvoja kulturnih industrija temelji se uglavnom na nekoliko klišea:

• naglašava se ekonomska važnost kulture i kreativnog rada, 
• postavljaju se preširoke i nejasne definicije, 
• na osnovu tako labavo postavljenih definicija i fleksibilnih parametara izvlače se statistički podaci koji “dokazuju” da su kreativne industrije ključni ekonomski sektor sa nezamislivim potencijalima budućeg rasta i razvoja, 
• svaki grad ili zemlja tad ističe neke svoje posebne pogodnosti za razvoj tog sektora i naglašava potrebu daljnjih mjera koje će još više unaprijediti situaciju, 
• ističu se pozitivni rezultati u povećanju zaposlenosti, ekonomskom rastu, uspjesima na međunarodnom tržištu… 

i na koncu, što je u ovoj diskusiji o prijedlogu Zakona naročito važno, ništa se ne govori o uvjetima rada, socijalnoj sigurnosti itd. Pomodni pojmovi “flexible work”, “flexible worker”, “flexible employment” postavljaju se kao neupitni oblici.

 

Budući da govor o kulturnim/kreativnim industrijama očito sa sobom nosi i duboko ukorijenjene političke i ekonomske pretpostavke treba razmotriti koje su njihove posljedice za društvo i kulturu u cjelini. S druge strane, ne može se zanemariti vrijednost određenih (potvrđeno uspješnih) modela kao ni činjenica da danas velik broj školovanih mladih ljudi u tim područjima kreativnog rada i kulturnog djelovanja vidi i priželjkuje svoju radnu i poslovnu budućnost (a ne recimo u rudarstvu ili metalurgiji).

Ta raznolika iskustva razvoja kulturnih/kreativnih industrija u Evropi trebalo bi proučiti, preuzeti ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a pokušati izbjeći zamke i pogreške (npr. korištenja kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima “poduzetnički” kapital i inicijalne produktivne kulturne sadržaje brzo nadomješta isključivo komercijalnom zabavom i potrošnjom).

Umjesto preuzimanja gotovog neoliberalnog modela kreativnih industrija kakav je proteklih desetljeća razvijen prvenstveno u Britaniji, možda imamo priliku razviti vlastiti (hibridni) koncept, koji uz “poduzetnički model” kreativnih industrija uključuje i čuva tradiciju društvene i kulturne vrijednosti, socijalne svijesti, demokratske participacije u odlučivanju i zadržava raznolike oblike i izvore javnog financiranja.

Uz sve manjkavosti i kritike razvijanje i sagledavanje položaja umjetnosti u sklopu jednog takvog balansiranog koncepta kulturnih/kreativnih industrija se danas ipak čini boljim od tradicionalnog, devetnaestostoljetnog shvaćanja reprezentativne uloge kulture i umjetnosti i dominantne opsesije izgradnjom novih zgrada a ne novih institucija kao strukture organizacije, realizacije, omogućavanja i poticanja novih programa.

Govoriti o Hrvatskoj kao “društvu kreativnosti” zvuči u najmanju ruku idealistički, u najgorem deplasirano, kad znamo kako se kreativan, autorski, umjetnički rad malo cijeni, ne samo financijski, već i na ljestvici poželjnih društvenih vrijednosti. Kulturni prilozi novina su ukinuti, časopisi nestaju, televizijski programi se kulturom uglavnom bave na senzacionalistički način, u vremenu snažne dominacije vizualnih komunikacija broj sati likovne kulture je u školskim programima izuzetno mali itd… No upravo je tu uloga politike, pa tako i kulturne politike i strateških dokumenata kakav je, odnosno bi mogao biti i ovaj Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti. Politika je po svojoj naravi performativna, uvođenjem u diskurzivnu javnu sferu imaginarno postaje moguće. Ali ne samo to, zakonskim odredbama (financiranje, porezne olakšice…) i institucionalnim rješenjima (npr. osnivanje javnih ustanova) moguće je potaknuti određene željene procese.

 

Dohodovna klauzula – jedan mogući model

Kao što je već rečeno, ovakav sustav kakav sada imamo je nepravedan i prije svega destimulativan za samostalne umjetnike a štetan za državu. Ne stoga što država iz budžeta solidarno plaća doprinose nekim navodnim umjetničkim neradnicima, već zato što financijskim cenzusom – ne smiješ zaraditi više od … – direktno potiče varanje države, sivu ekonomiju, rad bez ugovora (što je u konačnici štetno i za same umjetnike), na crno, plaćanje na ruke ili preko trećih lica, ugovora student-servisa itd. Nacrt zakona koji je stigao na internet, nažalost, ništa tu bitno ne mijenja. Prijedlog novog Zakona prvenstveno se i svodi na to traumatično pitanje plaćanja doprinosa, pri čemu se najvažnija inovacija svodi na uvođenje i minimalnog uz već postojeći maksimalni financijski cenzus.

Prema Stavku 4, Članka 10. kojim se regulira Uplata doprinosa iz sredstava državnog proračuna pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna neće moći ostvariti oni samostalni umjetnici koji obavljanjem umjetničke djelatnosti u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvare prosječan ukupni godišnji dohodak:

• manji od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom za svaku godinu, ili 
• iznad godišnjeg zbroja od dvadeset i četiri prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu.

 

Stavkom 5, dodatno je regulirano da “Pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna nema samostalni umjetnik koji u prethodnom trogodišnjem razdoblju ostvari prosječni ukupni godišnji dohodak izvan umjetničkog stvaralaštva i djelovanja veći od iznosa zbroja dvanaest minimalnih plaća propisanih posebnim zakonom.”

Umjesto da država stimulira rad i plaćanje preko autorskih ugovora, status samostalnog umjetnika se uporno tretira kao socijalna kategorija. Mantra je da “država uplaćuje” (dakle implicira se “poklanja”) socijalno, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ali svakom glumcu na stalnom angažmanu u kazalištu, ili muzičaru u orkestru, država to također plaća, često još i veće svote, i osim u poreznoj prijavi početkom godine nitko ih (s pravom) ne pita koliko još zarađuju na raznim gažama, reklamama, sapunicama.

Tu priču oko limita zarade treba u potpunosti izbaciti iz Zakona a ne diskutirati o njoj i licitirati o ciframa. Bilo kakav limit samo tjera na izvrdavanje pravila i rad na crno. Svima treba biti u interesu da svi, pa i umjetnici, što više zarađuju ali i da to reguliraju preko ugovora i da na te iznose naručitelji plaćaju poreze.

Čak je u svojim komentarima na prvi nacrt Zakona i sama HZSU naglasila da je “Maksimalni cenzus destimulirajući jer se s jedne strane kroz brojčane kriterije traži od umjetnika aktivno umjetničko djelovanje, a s druge strane ih se ograničava u financijskom smislu.” No, u čitavom svom dosadašnjem djelovanju nije napravila ništa da se ta klauzula bitno promijeni ili ukine.

Ukoliko blagonaklono gledamo, intencija zakonodavca za uvođenje minimalnog cenzusa je jasna: teži se onemogućiti situaciju da pojedini članovi HZSU ostvaruju pravo na uplatu doprinosa a da ne prikazuju nikakve prihode. U nekakvoj uređenoj situaciji mogli bi i prihvatiti tezu da ako umjetnik ili umjetnica svojim radom nije u stanju zaraditi neki minimalni osobni dohodak onda nije profesionalni umjetnik nego socijalni slučaj. Ali, nije potrebno posebno naglašavati da ne živimo u nekoj idealnoj uređenoj situaciji. Da galerije i muzeji umjetnicima ne plaćaju za izložbe, da su cijene intelektualnog rada drastično srušene, da privatno tržište umjetninama gotovo i ne postoji (ili je ograničeno na određene tipove klasične umjetničke prakse), da se potpore za kulturne programe iz godine u godinu smanjuju, da ne postoji sustav redovnih otkupa, stipendija, subvencija, rezidencijalnih programa, dakle čitava mreža različitih institucija i rješenja koja omogućavaju umjetnički rad i prihode od umjetničkog rada. U postojećoj situaciji, dakle, velika je šansa da, bez razrađenog širokog stustava potpore umjetničkoj produkciji, posljedica jedne ovakve odredbe bude potpuno destimuliranje svakog oblika umjetnosti koji ne rezultira umjetničkim objektom namijenjenim tržištu.

Također, jasnim kriterijima i pravilima o načinu ostvarivanja prava, poreznim stopama itd. treba razdvojiti estradne umjetnike od ovih niskoprofitnih, svima dati njihov institucionalni okvir, pravilnik, ali zakonski sve stimulirati da se radi preko autorskih ugovora i onda takav rad ima pravo na razne specifične vrste olakšica itd.

Ukratko, sistem treba istodobno biti i fleksibilniji i dinamičniji, ali i pravedniji.

Zašto, dakle, status slobodnog umjetnika ne bi dobili svi koji za to zadovoljavaju minimalne, različite uvjete (školovanje, djelatnost, izložbe, radovi … itd) i to žele. Dakle, treba ukinuti onaj mutni, zastarjeli, ognjištarski kriterij “doprinosa hrvatskoj kulturi”, ali uvesti i jasno definirati prava i obaveze različitih kategorija samostalnih umjetnika.

Treba ukinuti i postojeći sustav redovnih trogodišnjih revizija. Posebno nelogičan u sustavu koji naglašava važnost “umjetničke izvrsnosti” – što to znači da je netko najednom postao lošiji umjetnik? Da njegov ili njezin “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti” najednom više nije zamjetan? Dok se zagovaraju “trajne umjetničke vrijednosti” s druge strane im se rok trajanja stavlja na tri godine.

U novom susutavu trebalo bi uvesti i različite statuse. Tako bi, na primjer, po prvom prijemu (nakon završene akademije i sl), slobodni umjetnik prve 3 godine bio u statusu npr. kandidata, pripravnika ili prvostupnika. Ako nakon te prve 3 godine on ili ona prođe reviziju, ulazi u redovno članstvo koje opet može imati različite statuse. Neki si u potpunosti uplaćuju sami, neki dobivaju određene olakšice (npr. mladi umjetnici po završetku školovanja) ili ih država sufinancira, ili im u potpunosti financira (prvenstveno za starije, ugledne umjetnike). Ali u načelu, za većinu umjetnika, država bi trebala uplaćivati doprinose barem prema zakonom predviđenim minimalnim dohotcima za određene kategorije radnika, ali i što više netko radi preko ugovora, i time plaća više poreza državi, i država bi mu uplaćivala veće doprinose i na kraju bi tako imao ili imala veću mirovinu. I onda bi relevantna uloga HUC-a, dio njihovih poslova i zadataka, bio da to administrira. Od države je iz budžeta određenom svotom financiran za stimuliranje umjetničke djelatnosti, od uplaćenih poreza dio se direktno vraća HUC-u za povećanu uplatu doprinosa itd… Kako već imamo OIB, takav sistem ne bi trebalo biti teško uspostaviti. Ovako će, prema postojećem a i novim prijedlogom Zakona predloženom sustavu, svi samostalni umjetnici u mirovini doista biti socijalni slučajevi gladni kruha.

Treba realistično postaviti, te između strukovnih udruga, umjetnika i Ministarstava kulture i financija dobro javno ispregovarati, osnovne kriterije koji su u različitim kategorijama umjetničkog djelovanja bitni i nužni za razlikovanje statusa samostalnog umjetnika koji sam sebi plaća doprinose (pri čemu je svakako potrebno omogućiti da ih plaća po osnovi realne minimalne zarade) i onih koji ostvaruju pravo na neke dodatke, subvencije odnosno kategorije zaslužnih umjetnika, emerita, kojima država plaća doprinose u povećanom iznosu.

Na taj bi način netko mogao i na samom početku karijere, nakon što godinu dana ili manje radi kao umjetnik već ostvariti status “samostalnog umjetnika” a da npr. kao kustos ne mora imati već neki broj izložbi, ili kao umjetnik samostalnih i žiriranih izložbi itd. Nakon par godina, kad zadovolji druge kriterije, prelazi u kategoriju samostalnog umjetnika kojem država plaća doprinose.

Prema određenim kriterijima i kategorijama članstva članovima se uplaćuju osnovni (minimalni) doprinosi, dok se ti doprinosi dalje uvećavaju prema zaradi obračunatoj preko autorskih ugovora.

Objavljeno 25.07.2011.