Tema Piše: Martina Domladovac
Početkom siječnja Centar za ženske studije izdao je još jedan dvobroj interdisciplinarnog teorijsko-istraživačkog časopisa Treća. Časopis izlazi od 2002. godine, a donosi stručne, znanstvene i esejističke tekstove s područja proučavanja ženskih i rodnih studija, kulturalnih studija, feminističke teorije, suvremenih umjetničkih praksi te književnosti, kazališta, filma i novih medija. Kroz ovogodišnji temat Feministička kritika totalitarnog uma, Treća “otvara analitički prostor za feminističke odgovore na totalitarističke tendencije u suvremenom društvu, suočavanje s neokonzervativizmom i novim totalitarnim modelima podaništva utemeljenima na neoimperijalnoj hegemoniji kapitalizma”.
Ovih dana Andrej Plenković izravno je kritiziran u Europskom parlamentu zbog otezanja s ratifikacijom Istanbulske konvencije (Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji). Nakon što ga je zastupnica Zelenih Ska Keller otvoreno pitala kako je moguće da 2018. godine još uvijek raspravljamo trebaju li žene biti zaštićene od nasilja, premijer je nespretno odgovorio kako je u jednom dijelu javne rasprave kod nas Konvencija nekako dobila “drugu dimenziju”, dodavši kako je on spreman za raspravu sa strankama i da će pokušati “razdvojiti stabla od šume”.
Spominjući “drugu dimenziju”, Plenković se naravno referira na raspravu o još uvijek nedefiniranoj rodnoj ideologiji, koju forsira očito i dalje moćna radikalna desnica, potpomognuta Crkvom. Činjenica da Hrvatska vlada zbog pritisaka stranaka kao što je HRAST ili udruga kao što je U ime obitelji nije u stanju ratificirati već potpisanu Konvenciju o nečemu toliko općeprihvaćenom kao što je suzbijanje nasilja, govori nam da unatoč abdikaciji super konzervativne vlade Tomislava Karamarka, desničarski stisak u Hrvatskoj nije popustio.
Upravo ovim “totalitarnim tendencijama u društvu našeg doba, prvenstveno instrumentaliziranima retorikom domoljubaškog i obiteljaškog nasilja”, kako piše u uvodniku glavna urednica Nataša Govedić, bavi se ovaj broj Treće. Dorotea Šušak tako se osvrće na rastuće tendencije zagovaranja represivnog kulta obitelji u suvremenoj Hrvatskoj dok se Mateja Posedi i Govedić bave spregom totalitarizma, straha i ideologije dragovoljnog služenja, navodeći kako “demagogija totalitarne politike ne bi bila moguća bez svoje pozitivne projekcije ili religiozne trampe ‘bijednog života’ za odgođeni ‘spas'”, čime se želi istaknuti kako totalitarizmi ne bi uspijevali bez ideologije “uzvišenog služenja” koje u pravilu pada na žene.
U raspravama Pseudoaktivizam totalitarne klerodemagogije i Ideologije majčinstva, Jasna Adžić i Ivana Pešut pišu o totalitarnim tendencijama današnjice. Pešut pritom donosi povijest populacijskih politika majčinstva, ističući specifičnu ulogu majke koja se koristi kao simbol Nacije, te se naglašava ženina odgovornost za njenu biološku reprodukciju. Upozoravajući na totalitarne tendencije današnjice, referira se na Vladimira Horvata koji piše da “zabrana pobačaja, prisilna sterilizacija, masovna silovanja i oduzimanje prava na majčinstvo pružaju uvid u povijesno skrojen spektar državnog i paradržavnog terora, dok se intervencija u žensko tijelo opravdava nacionalnim interesom ili, kao u slučaju masovnih silovanja, nacionalnom dužnošću”.
Adžić pak upozorava na prikradajuću opasnost totalitarizma uslijed razaranja građanskog društva, a bitan korak na putu do totalitarne dominacije i preduvijet za vlast nad čovijekom dokidanje je prava i čovjeka kao pravne osobe, uz što se veže i neizbježno iskorjenjivanje solidarnosti i poštovanja ljudskog dostojanstva sugrađana. Česti su “prohtjevi” organizacija kao što je U ime obitelji, zakoni koji podržavaju i ustanovljuju “propisanu” heteronormativnu obitelj vrlo jasnih rodnih konstrukcija koja potiče demografsku obnovu, zakoni koji jačaju roditeljstvo, ali i primjerice zahtijevaju bolji izborno-politički sustav ili određene socijalne povlastice, pod izlikom izgradnje socijalizma. Zavodljivost totalitarizma, upozorava nadalje Adžić, očituje se u podršci naroda koji se odaziva i u masama izlazi na ulice te sudjeluje u razaranju društvenih stečevina.
Na kraju nam se valja vratiti na uvodnik Nataše Govedić koja u tekstu poziva na borbu za demokratske institucije u koje smo pod naletom totalitarizama izgubili povjerenje, a koje sada klize u neoliberalne postulate nepotrebnosti i nebitnosti. “Ne smije nam se dogoditi da demokratske institucije završe kao ulični aktivizam, bez mogućnosti vlastitog prostora i s njime povezanog njegovanja studioznog rada”, zaključuje Govedić.
ObjavljenoObjavljeno
