Tko je tu zapravo ridikul?

U novinskim izvješćima pisalo je kako su "avangardnog“ pisca zapalili nakon književne rasprave i da su napadači nepoznati. Sam je pak Valent istaknuo da je istraživao poetiku psihotičnog realizma među ljudima kojima literatura nije toliko bitna. Nakon književne rasprave, u kojoj su mu sugovornici sugerirali da bi konačno trebao pisati "nešto za plažu“, ti isti su ga doslovno zapalili.

Nakon svega, Milka Valenta ta reakcija ne iznenađuje jer se tijekom svoje dugogodišnje spisateljske karijere suočavao s raznim zabranama i to zato jer je u svojim književnim tekstovima nerijetko podrivao crkvene dogme, radikalno propitivao seksualnost koja je i danas iznimno tabuizirana. Zato i ističe kako ga radikalan čin napadača, ujedno njegovih književnih neistomišljenika, ne čudi jer to doživljava već trideset godina.

No, ipak zanimljivo je da danas, kad književnost uglavnom ne izaziva ni približno takvu recepciju kao prije dvadesetak godina, jedan književni disput može završiti ovako radikalno. Naime, u vremenu kada smo pomireni sa svime, kada se malo tko buni, kada i književnost uglavnom podilazi i ne želi biti politična, neobično je da postoji autor koji naglašava kako ni pod cijenu smrti ne bi pisao tzv. laku literaturu. Napadače, klince od svojih dvadesetak godina, možda je upravo radikalnost piščevih stavova natjerala na radikalan čin. Zapaliti pisca koji nam govori kako život nije samo tv-ekran i odlazak u šoping centre, danas u vrijeme kada se svaka duhovnost potire, svojevrsni je performans protiv "avangardnosti“.

Nije stoga nimalo slučajno to što su u novinskim tekstovima Valenta odredili kao avangardnog pisca jer on se u svom velikom književnom opusu sastavljenom od brojnih drama, romana i pjesničkih zbirki, nije samo poigravao društvenim predrasudama, već je njegova posebnost i u radu na jeziku, odnosno na razbijanju kontigviteta, na brisanju susljednosti i predvidivosti koju nam uglavnom donosi suvremena urbana proza. Njegova posvećenost radu, izmicanje od bilo kakvog uklapanja u društvene hijerarhije, odbijanje da postane važniji od svoga djela, to je ono što danas svakako izaziva čuđenje.

Treba također istaknuti kako tog pisca krasi i golema erudicija, poznavanje filozofije o kojoj mlađi pisci mogu tek sanjati. Valent i danas protestira – u pjesmi Balzam za usne on će istaknuti kako doslovno povraća od gađenja na javnim mjestima, o visokim položajima ističe da tamo rijetki zrak ne dopušta spoznaju, ironizira većinu koja je u potrazi za televizijom i koja bezidejno baulja po trgovačkim centrima. Ta nepomirenost s poremećenim društvenim vrijednostima, zagovaranje erotičnosti i vitaliteta, svakako u današnjem vremenu može biti shvaćena kao ridikulozni, nepotreban bunt.

Nerijetko su se i komentari na ovaj slučaj paljenja svodili na označavanje pisca kao ridikula. No, označiti Milka Valenta kao ridikula mogu samo oni jadni pišćići koji u svojim bijednim uradcima oponašaju Bukowskog, samo oni tzv. ozbiljni pisci koji su u svojim ozbiljnim godinama postali dio kulturnog establišmenta i posve se udaljili od čitatelja. Valentu je od tog lažnog sjaja važnije biti među ljudima i pisati…

I naš proslavljeni karikaturist Otto Raisinger (inače, diplomirani arhitekt), u intervjuu povodom organiziranja njegove izložbe u Klovićevim dvorima, ističe kako su ga godinama doživljavali kao dvorsku ludu jer se karikatura ne doživljava kao ozbiljan posao. No, nije stvar samo u tome – Raisinger, koji je parodirao razne društvene fenomene i političare, zapravo je ridikul iliti dvorska luda u odnosu na te tzv.ozbiljne političare čije, kako piše Valent, političko korektne usne štiti balzam…

Zaključak je jasan – oni koji misle su ridikuli, oni koji vladaju su ozbiljni ljudi, posvećeni svojim lukrativnim karijerama…O tome nam govori i nedavni primjer. Naime, početkom ljeta u javnosti se pojavilo pismo javnih osoba upućeno vrhu SDP-a u kojemu se od vodstva te stranke zahtijeva borba protiv korupcije i afirmacija antifašističkih vrijednosti. Jedan od inicijatora tog pisma bio je i sveučilišni profesor Dražen Lalić koji je pritom žestoko kritizirao rad splitskog SDP-a. No prozvani Marin Jurjević uskoro je uzvratio. U intervjuu koji je sa njim vodio poznati novinar Darko Hudelist, Jurjević je optužio Lalića za to da je ovaj imao političke ambicije koje nije uspio ostvariti pa je stoga i kritički reagirao na rad SDP-a. No, Jurjević podvaljuje jer zapravo svi koji su tijekom devedesetih čitali Lalićeve intervjuue, u vrijeme kada je on bio marljivi aktivist u Splitu, znaju da je ovaj svaki put doslovno cvilio da bi htio biti sveučilišni profesor te da mu politička karijera nije bila na kraj pameti.

U nastavku intervjua, osim invektiva na račun Lalića, taj profesionalni političar priča nam štoriju o svom životu u Meksiku. Sentimentalizirana ispovijest s okusom sapunice, trebala bi ga prikazati kao nekonvencionalnog političara koji se od mladosti zanosio meksičkim revolucionarima, odnosno, on bi trebao biti prikazan kao napredni ljevičar, revolucionar, a ne foteljaš. No, jukstaponiranje tih meksičkih sličica s ostalim sličicama koje nam sugeriraju njegovu bliskost sa tajkunom Kerumom, jasno nam pokazuju da je Marin Jurjević tek partijac, čovjek koji je čitav život proveo radeći u istoj stranci. On je dakle ozbiljan političar koji se ne libi odrediti Lalića kao ridikula i istaknuti da to svi u Splitu znaju. Naime, Lalić koji niti svojim pomalo boksačkim izgledom nikad nije podsjećao na tipičnog suhonjavog, alkoholom izjedenog, čemernog intelektualca, zanesenjak je koji se godinama uspješno borio protiv narkomanije u Splitu, umjesto da je mlatio pare kao Kerum.

A to je ridikulozan čin za političara koji mari za svoj interes jer ridikuli su ljudi koji brinu za društvenu zajednicu, koji zagovaraju javni interes. U društvu u kojem su glavni junaci Gotovčevi, nasilni poduzetnik i njegova supruga manekenka, u društvu u kojem su zvijezde političari i političarke koji ipak, zamislite, nisu svemoćni da bi bili u isto vrijeme na istom mjestu, kako je to duhovito rekao naš dragi Stipe Mesić, ljudi kao što su Milko Valent, Otto Reisinger i Dražen Lalić, niti ne mogu biti ništa drugo, osim ridikuli. E pa živjeli nam!