Tema Čini se kako će zagrebački Trg maršala Tita na posljetku ipak promijeniti ime. Nakon, sad već desetljeća nastojanja pojedinih političkih grupa da se ugasi baš svako sjećanje na hrvatsku komunističku prošlost, novoizabrani zastupnici gradske skupštine s krajnje desnice uvjetovali su gradonačelniku podršku pod isključivim uvjetom promjene spornog imena trga. Iako tema preimenovanja nije nova, zbog složene političke situacije sada se čini izgledna. Ovakav rasplet događaja kulminacija je dugačke tradicije uklanjanja svih tragova antifašističke povijesti grada koja traje još od početka devedesetih godina, kako bi se uklonilo svako sjećanje na danas nepoželjne povijesne događaje. Povijesni revizionizam i damnatio memoriae naravno nije specifičan isključivo za glavni grad. Promjena političkog režima označila je ne samo početak brisanja sjećanja iz ulica i trgova nego i svjesno uništavanje i sustavno zapostavljanje spomenika kulturne baštine diljem Hrvatske.
Projekt Neprimjereni spomenici nastao je u svrhu proučavanja, revalorizacije i zaštite antifašističkog nasljeđa i spomeničke baštine Narodnooslobodilačke borbe, a s vremenom je prerastao u regionalnu platformu koja okuplja organizacije iz pet bivših jugoslavenskih zemalja. Kritički se osvrćući na njihovu današnju recepciju u zemljama sljednicama, kao i na rastući interes i fetišizaciju spomenika NOB-u i socijalističku baštinu općenito, u zapadnim zemljama, platforma traga za mogućim modelima revitalizacije i načinima upravljanja tom baštinom. U sklopu projekta provode se različite edukacije, a jedna od njih bila je i radionica (Anti)komemorativne prakse na spomenicima NOB-a u Zagrebu u suradnji udruge SF:ius, koja provodi projekt i Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radionica se održavala od proljeća do jeseni 2015. godine, a u sklopu nje studenti su pod mentorstvom dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Sanje Potkonjak i Tihane Pupovac provodili etnografska istraživanja vezana uz lokacije na kojima su postavljena spomen-obilježja NOB-u u Zagrebu i bližoj okolici.
Kao rezultat radionice nastala je edicija Hrestomatija, na temu Zagreb grad heroj: prakse sjećanja na NOB. Edicija je zamišljena je kao dvogodišnja serija tematski definiranih i zaokruženih izdanja koja okupljaju studentske pisane radove nastale u okviru tematskih nastavnih ili izvannastavnih terenskih istraživačkih projekata, studentskih radionica ili drugih formata. Ovogodišnji, prvi broj sadrži šest radova koji na sličan način propituju različita mjesta sjećanja i načine komemoracije žrtava. Iva Grubiša tako istražuje sjećanje na partizanske tiskare na zagrebačkoj Trešnjevci koje su organizirane u privatnim stanovima, podrumima i bunkerima, a u njima se proizvodio različit informativni, propagandni, partijski i antifašistički materijal. Na Trešnjevci je poznato barem desetak lokacija takvih ilegalnih tiskara – zvanih tehnike – a iako su predstavljale značajan faktor u provođenju Narodnooslobodilačkog pokreta, samo je jedna lokacija danas obilježena dvjema spomen-pločama. Radikalnom promjenom političkog sistema lokacije ilegalnih partizanskih tiskara prepuštene su javnom zaboravu, pošto ni sama njihova ideja više ne prenosi poželjno i ispravno društveno sjećanje.
U radu Komemoracija ili manifestacija: prakse sjećanja u dvorcu Kerestinec, Lucija Halužan piše o proučavanju praksi sjećanja u baroknom dvorcu u blizini Samobora, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata imao ulogu ustaškog logora. Dvorac je danas prostor velikog broja različitih kulturnih, gospodarskih i umjetničkih manifestacija, te se doživljava prvenstveno kao prostor kulturne baštine, povijesti, impresivne vizualnosti i romantizacije. Komercijalni potencijal dvorca tako nadjačava potencijal sjećanja na ustaške zločine koji je aktivan i opipljiv tek jednom godišnje, 14. srpnja kada se komemorira neuspješan pokušaj proboja iz logora i pogubljenje njegovih zatvorenika. O nelagodi političkih dužnosnika prilikom komemoracije žrtava iz Drugog svjetskog rata na zagrebačkom Mirogoju koja se odvija 9. svibnja, piše Ena Grabar. Objašnjavajući zašto se nešto komemorira ako predstavlja toliku nelagodu, citira Davida Lowenthala koji navodi da je baština nešto obvezujuće, nešto čega se ne možemo odreći, koliko god možda i željeli. “Netko ipak mora komemorirati, državni si aparat ne smije dopustiti zaboraviti, bar ne za sada i ne u potpunosti”. No pogledamo li današnje tendencije i kretanja u hrvatskom političkom vrhu, kao što je primjerice izostanak svih glavnih obnašatelja dužnosti na obilježavanju državnog praznika Dana antifašističke borbe, 22. lipnja ove godine, umjesto čega su poslali svoje izaslanike, čini se kako je “politika zaborava” određenih povijesnih događaja, dio službenog protokola vlasti.
Na posljetku ponovno dolazimo do Trga maršala Tita. Slučajno ili ne, edicija Hrestomatije predstavljena je upravo u trenucima najžešće borbe za ime trga. Osim već spomenutih tema, jedan od tekstova donosi i historijat preimenovanja trga s posebnim fokusom na recentne težnje da mu se vrati staro, izvorno ime “Kazališni trg”, što se predstavlja kao jedino prirodno i poželjno rješenje. Posljednjih godina nastojanja za promjenom imena su se intenzivirala, a građanska inicijativa Krug za trg organizirala je molitvena bdjenja ispred zgrade HNK kao znak prosvjeda, zalažući se za povratak imena trga na njegovo staro, pravo ime. Ipak, u tekstu Dinka Duančića saznajemo da je od svog osnutka još u 19. stoljeću trg nosio barem sedam naziva, od čega je upravo naziv Kazališni trg trajao najkraće, odnosno od 1945. do 1946. godine. Kao jedan od najreprezentativnijih prostora u gradu, trg je posebno bio podložan promjeni imena, pa je tako nakon kraja Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije dobio ime po Woodrowu Wilsonu, američkom predsjedniku koji je postao simbol novih političkih odnosa. Nakon toga nosi ime kralja Aleksandra, dok se u vrijeme ustaške vladavine naziva naprosto Trg I. Godine 1946. dobiva ime Trg maršala Tita koje nosi do danas.
Zagovornici “vraćanja starog imena” svoja nastojanja brane argumentacijom da je taj naziv prikladniji, izvoran i apolitičan, “međutim svako je imenovanje inherentno proizvod neke politike”, ističe Duančić. Trenutno se čini kako je ideja Kazališnog trga također napuštena, a ime Trga maršala Tita trebalo bi biti zamijenjeno Trgom Republike Hrvatske. U trenucima kada konstituiranje gradske skupštine ovisi o glasovima radikalne desnice čini se kao više nije dovoljno promijeniti ime trga koje će ga vratiti na njegovo staro, prethodno stanje, nego ono mora predstavljati demonstrativan rez politika sjećanja nepoželjne povijesti i simbola Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma.
ObjavljenoObjavljeno
