Kritika Piše: Ivana Pejić
Položaj Roma u Republici Hrvatskoj, kao i u gotovo svim drugim zemljama u kojima žive, marginalan je na svim razinama – zbog nenormativnog načina života, isključenosti iz obrazovnog sustava i težeg pristupa formalnim oblicima rada, gurnuti na sam rub društvenog, političkog i ekonomskog života. Na razini Europske unije, segregacija romskog stanovništva početkom 2000-ih je prepoznata kao problem na koji urgentno treba reagirati, što je dovelo do programa financijske pomoći pod nazivom Akcijski plan: Desetljeće za uključivanje Roma 2005. – 2015. U Hrvatskoj je 2012. godine donesena Nacionalna strategija za uključivanje Roma, no, kako smo pisali, relativno je brzo postalo jasno da je praćenje provedbe ove strategije kako je to dokumentom definirano, teško ili gotovo neprovedivo.
Jedno od tri ključna tematska područja Nacionalne strategije, uz obrazovanje i zapošljavanje, čini stanovanje – upravo zato što je jedan od glavnih generatora socijalne isključenosti romskog stanovništva. Pa iako dokument nalaže “destigmatizaciju, desegregaciju i degetoizaciju” u rješavanju stambenih pitanja Roma, prostorne i stambene politike na lokalnom i nacionalnom nivou, potpuno podređene tržišnim mehanizmima, zapravo samo “cementiraju” njihov trenutni položaj. Zbrinjavanje osnovnih potreba stanovništva, kako je u nedavnom tekstu za N1 precizno sumirala Iva Marčetić, provodi se isključivo kroz model povoljnije kupnje stanova, u kojem država poticanjem stambenih kredita preuzima ulogu posrednika između kupaca i banaka. U takvom sustavu, oni marginalizirani isključeni su u početnoj premisi, a čak i onda kada se dio stanova iz državnog programa poticajne stanogradnje i prenamijeni za zbrinjavanje socijalno ugroženih skupina, oni svojim kapacitetima ne zadovoljavaju osnovne stambene potrebe romskih obitelji.
Analiza stambenih uvjeta u zagrebačkim romskim naseljima bilo je polazište projekta Marginalnost koji su 2014. godine zajedno pokrenuli Galerija Miroslav Kraljević, SF:ius, ARCHIsquad te Romska organizacija mladih (ROM) i Siniša Musić. Projekt je započeo terenskim posjetom i mapiranjem četiriju romskih naselja u Zagrebu, nakon čega se arhitekti iz Archisquada fokusiraju na Struge i izrađuju analizu životnih uvjeta, odnosno arhitektonski prikaz jednog tipičnog objekta za život iz tog naselja. “Proces je bio spor i nailazili smo na mnoge prepreke, čak i prilikom ulaska u naselja. Trebali smo dosta taktizirati i dokazati svoje namjere, što ne čudi znajući kako se često Romi iskorištavaju u predizbornim kampanjama i u drugim prigodama gdje je političarima bitno dobiti bodove kod svog glasačkog tijela”, prisjeća se suvoditeljica galerije Ana Kovačić. Inicijalni fokus na zagrebačke romske zajednice kroz projekt se proširuje na pitanje stanovanja i s njim povezane prostorne marginalizacije, na koje se ne može odgovoriti neovisno od politika te društvenih i ekonomskih odnosa. Tako nastaje publikacija Geografije segregacije, teorijski okvir koji pruža “temelj za daljnji terenski rad na specifičnim manjim i lokaliziranim primjerima”.
Praktični terenski rad nastavio se u romskom naselju Vrtni put, smještenom uz sam rub obrtničke zone u jugoistočnom dijelu Zagreba. Naselje čini petnaestak kućanstava, okupljenih oko edukacijskog i higijenskog kontejnera koji je ondje niknuo pred izbore 2012. godine. Iako je tada najavljeno da će se koristiti za edukacijski rad s djecom, plan nikad nije ostvaren pa u kontejneru, koji je ujedno i jedini izvor struje za trinaest baraka, posljednjih nekoliko godina živi deseteročlana obitelj. Uvid u (prostorne) taktike preživljavanja šezdesetak stanovnika naselja izložbom Točke komunikacije, otvorene prošlog tjedna u GMK, prenosi voditelj projekta, novomedijski umjetnik i kulturni antropolog Bojan Mucko.
Izložba je, kako se navodi u popratnim materijalima, fokusirana na kolektivne stambene i infrastrukturne probleme stanovnika ovog getoiziranog naselja, a reprezentirani su u različitim medijima, među kojima se izdvajaju mape i dijagrami grupirani prema segmentima koje obrađuju. Tako prva mapa smješta naselje u prostorni kontekst, prikazujući urbanističke elemente koji ga obilježavaju. Druga prati mrežu strujnih kablova povezanih s jednom jedinom razvodnom kutijom, a uz video prikaz “petlje” tu su i upute za rukovanje preopterećenom sklopkom. Posebna pozornost posvećena je i vodi, pa zasebna mapa prati put koji domaćice trebaju prijeći u procesu pranja rublja, hodajući od barake do jedine mjesne slavine – budući da se perilice vodom pune ručno. Uz mapu, priložen je i shematski prikaz procedure “hakiranja” perilica za rublje. Video radovi kolažno prenose svakodnevne scene života u Vrtnom putu, a snimke djece koja rekonstruiraju sliku nekadašnjeg dječjeg igrališta, ukazuju na posvemašnju zapuštenost i zapostavljenost ovog prostora.
Izložbu na određeni način zaokružuje dijagram institucionalnih aktera u čijoj bi ingerenciji trebalo biti rješavanje komunalnih problema stanovnika. Grafički prikaz tako nas vraća na institucionalnu razinu odgovornu za poboljšanje životnih uvjeta u segregiranim romskim naseljima te općenito stvaranje politika usmjerenih na suzbijanje diskriminacije i socijalno uključivanje Roma u širu zajednicu. Dok god se ta razina svodi na jeftine predizborne trikove, bez stvarne želje i aktivnog angažmana, romska naselja osuđena su na improvizaciju, bilo vlastitu bilo onu umjetničku, koja nastoji otvoriti mogućnost za buduće konkretne i dugoročne intervencije.
ObjavljenoObjavljeno
