Srpski Gundulić na ustaškoj novčanici

Kontinuirane rasprave o nacionalnom statusu dubrovačke književnosti ukazuju na dubinske sličnosti nacionalističkog poimanja književne tradicije u Srbiji i Hrvatskoj.

gundulic_wiki_630 Foto: Wikipedia.hr

Piše: Lujo Parežanin

Svaka rasprava o onome što konvencionalno razumijemo kao hrvatsku i srpsku književnost mora početi od pretpostavke da je riječ o izuzetno slojevitom, povijesno-kontekstualno određenom pitanju na koje ne postoji jedinstven odgovor kojim ćemo objasniti sve etape toga odnosa. Sve i ako se držimo tradicionalnog modela nacionalne povijesti književnosti, neporecivo je da se hrvatska i srpska književnost u različitim povijesnim trenucima u većoj ili manjoj mjeri približavaju i preklapaju, dijeleći atipično velik dio tradicije, poput narodne versifikacije, folklornih motiva, a u konačnici i onog za književnost ponešto važnog detalja – jezika.

Atipično u odnosu na što? Dakako, u odnosu na uobičajene kontakte nacionalno omeđenih povijesti književnosti – kao što će Zoran Kravar u svojoj tipično trezvenoj maniri primijetiti sredinom osamdesetih godina, kada nacionalne filologije već uvelike rade na normalizaciji ideologija koje će dovesti do klanja devedesetih, tadašnje “razvojne stadije srpske i hrvatske književnosti povezuju, naime, nekoliko elemenata kakvi se na drugim kulturnim i etničkim prostorima često pokazuju kao dostatni faktori integracije književnoga života”, implicirajući da je izbor između označavanja naših književnosti jednim ili dvama nazivima stvar političkog odnosa prema nacionalnom pitanju, a ne filoloških i povijesnih dokaza.

Ništa od navedenog ne ugrožava mogućnost da o našim književnostima govorimo i u okviru nacionalnog modela, ako baš želimo i možemo to metodološki suvislo opravdati, kao što činjenica da je Nikola Zrinski ujedno i Zrínyi Miklós, ključna ličnost mađarske književnosti, ni po čemu ne ugrožava status njegovog djela u konstruktu hrvatske književne tradicije. Ideja, dakle, o strogo odijeljenim nacionalnim književnopovijesnim nizovima ne samo da je evidentna besmislica, nego je i potpuno nepotrebna besmislica, čak i iz perspektive vrlo konzervativnog razumijevanja povijesti književnosti. Nažalost, razumijevanje povijesti književnosti koje okupira značajan dio hrvatske nacionalne filologije nije samo konzervativno, nego često otvoreno podržava nacionalističke i revizionističke narative, što je lako uočiti i površnim uvidom u one kanonske povijesti hrvatske književnosti autora poput Slobodana Prosperova Novaka ili Dubravka Jelčića – koje još uvijek tretiramo kao referentne knjige, dok bi u normalnim okolnostima one ponajprije trebale predstavljati desničarske kuriozitete.

Primarna je funkcija takvih književnopovijesnih modela intelektualna legitimacija nacionalističkih konstrukcija hrvatske književne i kulturne tradicije, koje uvelike vladaju našim javnim prostorom. One su dakako gotovo isključivo usmjerene na histeričnu demarkaciju u odnosu na srpsku književnost, kulturu i jezik, obilježenu šovinističkom predodžbom o hrvatskoj pripadnosti tzv. zapadnoeuropskom kulturnom krugu i sličnim fantazijama naše tranzicijske buržoazije. A govorimo li o takvim fantazijama, postoji li veće od Dubrovnika, našeg Grada, naše Republike, naše Atene u kojoj su svi nekoć razgovarali u sonetnoj formi i puštali vjetrove u dvostruko rimovanim dvanaestercima? Upravo je dubrovačka književnost, kao baština od neupitnog značaja i vrijednosti, u nekoliko navrata dolazila u centar nesuvisle pažnje našeg političkog, medijskoj, akademskog i kulturnog mainstreama, osobito tijekom zadnjih desetak godina, kada se u nekoliko navrata pokretala rasprava oko uvrštavanja Ivana Gundulića i Marina Držića u ediciju Deset vekova srpske književnosti, kao i drugih “raguzeoloških” izdanja srpskih filologa i filologinja.

Vezane razmjene između hrvatskih i srpskih kulturnih institucija, akademskih zajednica i političkih predstavnika sjajan su primjer nacionalističkog zrcaljenja utoliko što u temelju sukoba stoji potpuno istovjetna logika, istovjetan model razumijevanja tradicije na kojem jedni i drugi baziraju svoje stavove. S hrvatske smo strane tako primjerice slušali o pokušajima da se dubrovačka književnost odvoji od “njezina hrvatskog bića” te o srpskim “kompleksima pomanjkanja renesanse i baroka u vlastitoj kulturnoj povijesti”, što su zapanjujuće riječi Slavice Stojan, predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i suradnice Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku. S druge strane, sama po sebi, tvrdnja urednika sporne biblioteke Matice srpske, akademika Mira Vuksanovića kako “nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokokotorsku književnost”, zvuči relativno trezveno. Odnosno, zvučala bi tako kada Vuksanović ne bi predstavnike iste te književnosti potom mirne duše uvrštavao u ediciju koja se, ponavljamo, zove Deset vekova srpske književnosti. Zamislimo, jasnoće radi, da je Vuksanović zapravo izjavio kako “nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim atribucijama nazivati nosoroga podvrstom ananasa”, istovremeno uređujući ediciju po imenu Edicija čiji je smisao da se pokaže da je nosorog podvrsta ananasa – o takvoj vrsti disonance govorimo u slučaju njegovog izjašnjavanja na ovu temu.

Dijeljeni problem i jedne i druge strane je što pripadnost određenoj konstrukciji tradicije definiraju putem nekog inherentnog svojstva pisca ili djela – primjerice, pretpostavljenog etniciteta ili jezika – umjesto putem razumijevanja procesa selekcije i projekcije nacionalnog kontinuiteta na razdoblja koja stoljećima prethode uspostavljanju nacionalnih, etničkih i drugih identiteta u današnjem smislu. Pritom nije rješenje model nacionalne povijesti jednostavno otpisati kao konstrukt koji počiva na anakronizmu, nego ga trebamo razumjeti kao konstitutivni element moderne institucije književnosti koji je oblikovao odnose pisaca s književnim nasljeđem i utjecao na njihovo pozicioniranje prema tradiciji. Iz te perspektive nije presudno predstavljaju li djela dubrovačkih pisaca, kako Vuksanović kaže, “zajedničko nasljeđe narodnih govora, odnosno štokavskog narječja” koje “u svojoj osnovi imaju novoimenovani [hrvatski i srpski, op. au.] jezici”; daleko je važnije kako ta djela i ti pisci funkcioniraju na razini unutarknjiževnog baštinjenja, kakvi su njihovi odjeci u “životu” književnosti na nekom kulturnom prostoru – životu o čijem obliku nisu isključivo mjerodavne uredničke i akademske odluke, kurikulumi ili institucionalne geste.

Iz te bi perspektive vrijedilo konačno pristupiti i najrecentnijem “skandalu” na ovu temu. Kao što se već dobrano proširilo javnim prostorom, Narodna skupština Republike Srbije je krajem prosinca izglasala Zakon o kulturnom nasleđu, koji pod “starom i retkom bibliotečkom građom”, pobrojanom pod člankom 23, navodi i “izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”. Očekivano, na ovakvu je “provokaciju” krenuo nacionalistički tsunami. “Ne radi se samo o prisvajanju tuđe umjetnosti, već i tuđeg teritorija”, riječi su koje je izgovorio saborski zastupnik Branko Bačić, a brojni drugi politički, kulturni i akademski uglednici ponovili u ovom ili onom obliku. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek prozvala je takvu odredbu “potpunom besmislicom”, te stručno neutemeljenom “mitomanijom”, dok je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman priprijetio da će “zasigurno će imati određene konzekvence” za Srbiju pri otvaranju određenih poglavlja pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Pretvoriti ovaj tekst u greatest shits institucionalnih i individualnih aktera na ovu temu bilo bi zabavno, ali i nepotrebno trošenje tipkovnice kada je bit zajedničkog problema i jedne i druge strane potpuno jasna. Premda izuzetno važno, pitanje može li se i pod kojim uvjetima o nekoj predmodernoj književnosti govoriti kao hrvatskoj i/ili srpskoj nije temeljno u ovom slučaju. Prije svega se naime moramo zapitati što uopće znači zakonski proglasiti nešto nacionalnom književnom tradicijom. Reakcija službenih hrvatskih predstavnika nije samo groteskna u svojem dosljednom reflektiranju nacionalizma suprotne strane, nego ponajprije u svojoj prekomjernosti u odnosu na jedan u načelu temeljno besmislen čin. Dubrovačka književnost neće pripadati ovom ili onom književnopovijesnom nizu ništa više niti manje zato što tako u nekom zakonu piše ili ne piše. U tom smislu, Narodna skupština Republike Srbije je isto tako spomenute nosoroge mogla proglasiti podvrstom spomenutih ananasa – njezin novoizglasani zakon nema bitno više utjecaja po kompleksne, žive procese uspostave književne tradicije. Dakako, to ne znači da ga ne treba kritizirati kao formalnu legitimaciju određenog konzervativnog shvaćanja povijesti književnosti, ali treba uvidjeti beznačajnost dosega njegove geste i, prije svega, na njezinu ideološku podlogu odgovoriti drugačijim shvaćanjem problema, a ne istovjetnom nacionalističkom mitomanijom.

Umjesto čitavog tog zbora sličnih prijetnji, paranoidnih i piromanskih konstrukcija, za kraj je možda najbolje zaustaviti se na dvama naoko sporednim detaljima iz medijskog tretmana ove prenapuhane, ali baš zbog toga simptomatski interesantne teme. Nakon što je u sklopu HRT-ovih Vijesti iz kulture 20. siječnja emitiran prilog o spornom zakonu, uslijedila je najava otvorenja izložbe Ivan Meštrović – portreti suvremenica i suvremenika, koju je voditeljica Antonia Ćosić započela sljedećim riječima: “Nakon križevačke publike, i zagrebačka će imati priliku vidjeti izložbu koja prikazuje opus jednog od najvažnijih hrvatskih kipara.”

Trenutak je to u kojem se razotkriva selektivnost procesa uspostave nacionalne tradicije, njegovo konstantno niveliranje kontradikcija u koje neizbježno zapada. Ne trebamo li se zapitati, držeći se konstrukcija naših Guardians of Hrvatsko Biće, u kakvom odnosu prema tom biću stoji Meštrović kao dvorski umjetnik karađorđevićevskog režima, glavni oblikovatelj njegove mitologije u javnim prostorima diljem Kraljevine Jugoslavije? Baš je u tom hrvatskom Dubrovniku nekoć ponosno stajao njegov monumentalni reljef posvećen Petru I. Karađorđeviću, Velikom Osloboditelju, kako mu se tepalo u lokalnim novinama, pod kojim je Grad imao tu čast da pristupi Kraljevini SHS. Kako se taj podatak odražava na stav naše baštinske granične policije, možemo li Meštrovića adekvatno kontekstualizirati i razumjeti kao “hrvatskog kipara” ili nekako drugačije. Kao srpskog? Teško. Hrvatskog i srpskog? Nategnuto. A možda jugoslavenskog?

Za drugi detalj, možda još značajniji od ovoga, zaslužna je ekipa emisije RTL Direkt, odnosno njihova dubrovačka kolegica Andrea Žarak, koja je iz ne baš sasvim dokučivih razloga prilog o ovoj temi odlučila, između ostalog, odjaviti riječima “hrvatskog Gundulića još neko vrijeme mogu gledati na novčanicama”, uz kadar novčanice od 50 kuna. U raspravu o hrvatsko-srpskim književnim odnosima tako se slučajno ušuljao jedan predmet toliko svakodnevan da ga praktički više ni ne primjećujemo, ali zapravo dubinski važan. Naime, u čitave te četiri i pol minute priloga o temi baštine najviše je rekla ta novčanica, ali ne zbog Gundulića, nego zbog imena njezine valute – kune. Riječ je, nije se loše podsjetiti, o valuti tzv. Nezavisne Države Hrvatske, koja je vraćena početkom devedesetih, kao dio istog ideološkog projekta u kojem je participirao i dio naše nacionalne filologije. U toj novčanici sažeta je sva bit načina na koji se u našem nacionalističkom obzoru shvaća književna i kulturna tradicija, kao i njegova toksična normalizacija. Ukratko, ako se s ičim treba suočiti u ovoj priči, to su kontinuiteti koje naša politika i institucije uspostavljaju od devedesetih (pa i ne samo od devedesetih) naovamo, formirajući se i živeći kroz šovinističko zrcaljenje s naoko suprotstavljenim, ali zapravo duboko srodnim tendencijama političkih, akademskih i kulturnih elita u našem susjedstvu.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano