Tema Piše: Ivana Slunjski
Do 25. srpnja Festival je na prostorima kaštela Grimani, opkopa Žlinje i središnje Place ugošćujući brojne domaće i inozemne umjetni/ke/ce znatno podigao razinu uzbuđenja pobudivši veliko zanimanje mještana i festivalskih gostiju. Možda je najveći doseg festivala upravo u tome što se ovdje u manjoj mjeri može zateći uobičajene ‘festivalske’ publike koja se seli s jednoga festivala na drugi, a mnogo je više one obične koju čine domaći žitelji i kulture željni turisti. Domaće su snage odmjeravali već uhodani Zagrebački plesni ansambl i En knap s predstavom Pasijans te Liberdance s Domesticus vulgaris ili Jednostavno domaće, a ravnopravno su im se pridružili Darko Pekica performansom Samanj ud blaga te Katarina Durđević i Ivančica Horvat predstavom Gdje mi je nestao pupak? u produkciji plesne udruge UPPU PULS. Koreografkinje Äurđević i Horvat obrušavaju se na društvene normative koji podrazumijevaju ideološke obrasce obitelji gdje se normalnim prihvaća prisutnost obaju roditelja i preuzimanje muškarčeva prezimena. Dosad zasigurno najzreliji rad ovih koreografkinja unatoč zahvalnoj temi za seciranje i raskrinkavanje ‘prihvatljivosti’ uzorka izrazito patrijarhalnoga hrvatskog društva ipak ne razmatra dovoljno kompleksno cijelu problematiku. Pitanja koja se tijekom izvedbe projiciraju na sceni, kao što su ‘Jeste li vi gospođa ili gospođica?’, ‘Zašto nemam pravo na bezbolan porod?’ ili ‘Je li odnos muškarca prema djetetu uvjetovan njegovim odnosom prema ženi?’, negdje su na tragu feminističkoga zamaha s kraja 80-ih godina 20. stoljeća, čije su se vrijednosti po mnogim ekspertnim procjenama ponovo srozale Domovinskim ratom. Za razvoj suvremenoga i zdravog društva nužno je da ovakva pitanja ne budu samo sporadična i ‘provokativna’, već da budu inherentna vlastitome odabiru životnih određenja. Sve dok se istodobno na nekoliko razina, zakonodavnoj, političkoj, socijalnoj, edukativnoj, ne poduzmu drastične mjere, naivno je vjerovati da će tek izrečene dvojbe u rijetko izvođenim plesnim predstavama pred ionako malim auditorijem afirmativno utjecati na promjenu kolektivne svijesti.
Darko Pekica, frontmen Shikuti machinea, performansom Samanj ud blaga nagrizao je seksualno obojenu pozadinu marketinškoga oglašavanja. Potaknut spojem izložaka automobila i trostruko većim brojem lijepih hostesa na auto-šou Pekica je u nekadašnjem opkopu kaštela izložio krave među kojima su se vrzmale oskudno odjevene hostese.
Od inozemnih predstava izvedbeno najupečatljivija svakako je ona izraelske skupine Vertigo & The Diamonds u koreografiji Noe Wertheim. Snaga ljudske ljubavi u središte autorskih traženja postavlja ritualnost življenja – igru zavođenja i odbijanja, zaljubljivanje, vjenčanje. Snažna i usuglašena tehnika plesač/ic/a, masovni razigrani prizori koji se izmjenjuju s narativno jačim solo dionicama, duetima, tercetima i kvartetima, virtuoznost u izvođenju plesnih sekvenca i glazbenih i pijevnih dionica, gdje glazba postaje konstitutivni dio koreografske misli, a ne tek prateća kulisa, uz duhovito i odmaknuto ironiziranje vjerskih obrednih običaja, podcrtano izraelsko-libanonskim sukobljavanjem poništenim ljudskim vrednotama, najdojmljivije su odrednice Snage ljudske ljubavi.
Finska skupina Flow-Mo u krnjem sastavu (umjesto petorice nastupila su trojica izvođača) u predstavi Pokret kao identitet, rad nogu kao umjetnost dramaturški uokviruje hip-hop kulturu i b-boyizam. Break dance figure oplemenjene scenskim elementima rasvjete, pripovjednim iskazima plesača o fetišističkoj opsjednutosti tenisicama i grupnim unisonim sekvencama pomiču hip-hop prema logici koncepcije suvremeno plesne predstave. Francuski Kubilai Khan Investigations u Tužnoj ljubavnoj pjesmi pamtit će se po razvedenosti koreografskih sekvenca, dramaturškoj izlomljenosti i meditativnoj atmosferi uobličenih tematikom muško-ženskih odnosa, nadahnutoj u nas neprevedenim romanom Harukija Murakamija Chroniques de l’oiseau à ressort. Pokriće u meditativnosti nalazi scensko prožimanje raznorodnih umjetničkih disciplina, prvenstveno glazbe i plesa, ali i snovitoga i realnog na interpretativnoj razini. Primamljivi naslov predstave Sjećanja na jednu subotu s modrim šaputanjem skupine Paula Ribeira, premda u programskoj knjižici stoji da je koreografski koncept potkrijepljen seksualnom željom potisnutom crkvom, povezanošću božanskoga i tjelesnosti te fanatizmom, ništa od navedenoga ne može se nazrijeti iz viđenoga na sceni. Umjesto jasnih Ribeirovih intencija vidljivo je razulareno revanje i mahnitanje uz povremene padove izvođač/ic/a s pozornice u publiku. Pomalo čudi selektorski izbor te predstave, posebice njezino smještanje na sam kraj Festivala.
U popratnome programu predstavljeni su kratki plesni video radovi Karsten Liske Treptaj oka i Luca Dunberryja Samo ja možda, izložba fotografija Heinza Petera Knesa i Matije Ferlina Sretan je lav kojeg će pojesti čovjek, vokalni koncert Aleša Hadalina te post rock/electro set DJ Lindarskoga.
Objavljeno
