Tema Zviždanje već stoljećima predstavlja izuzetno jak simbolički čin (što najbolje znamo mi koji ne znamo zviždati). Jednostavan, oštar zvuk naglo prekida ustaljeni ritam i izaziva burnu reakciju okoline. Zviždanje uvijek dolazi iz usta određenog pravedničkog subjekta koji ukazuje na društvenu nepravdu, koji zahtijeva bolje društvo (ili bolju kazališnu predstavu, recimo) i koji poziva sve ostale članove društva da stanu i da zajedno pokušaju riješiti sporni problem. Stoga nije čudo da su sportski suci, djelitelji pravde, dobili upravo zviždaljku kao sredstvo reguliranja igre. Također, nije čudno ni da su osobe koje javno ukazuju na ilegalne aktivnosti vladinih institucija ili privatnih korporacija dobile naziv “zviždači”. Zviždači ne samo da ukazuju na nepravdu, već i svojim pouzdanim informacijama (najčešće se radi o djelatnicima baš te institucije koja vrši nepravdu) izazivaju daleko jače reakcije vanjskih komentatora koji nemaju moć zviždanja. Zviždači su stoga rijetka vrsta ljudi koji su veoma korisni društvu, ali i veoma opasni za moćne državne institucije i privatne korporacije.
Jesselyn Radack, Thomas Drake i William Binney troje su američkih zviždača koji su održali predavanje na konferenciji Chaos Communication Congress, najvećem hakerskom okupljanju u povijesti, održanom u Hamburgu krajem prošle godine. Cilj navedenog predavanja bio je ukazati na potencijale zviždanja u digitalnom dobu: koje mogućnosti i koje opasnosti predstavlja trenutna otvorenost Interneta; koje su buduće prijetnje (i nade) internetskoj anonimnoj komunikaciji; kako zviždanje može pripomoći očuvanju prava na privatnost i očuvanju otvorenog interneta. Predavanje se ipak nije moglo svesti na te ciljeve budući da su troje govornika, koji su se u ulozi zviždača i u ulozi “hakera” našli grubom i neobičnom igrom sudbine, ispričali niz detalja koji daju mnogo širu sliku o suvremenoj američkoj politici.
Iako ovo troje dolazi iz relativno različitih područja, sva tri slučaja ukazuju na jedinstvenu politiku SAD-a nakon 11. rujna. Jesselyn Radack bivša je zaposlenica američkog ministarstva pravde koja je Newsweeku pružila informacije o FBI-jevom mučenju optuženika Johna Walkera Lindha, američkog muslimana optuženom za sudjelovanje u oružanom ustanku u Afganistanu. Thomas Drake bivši je zaposlenik američke obavještajne agencije NSA koji je javno iznio podatke o tome da je NSA nakon 11. rujna počela špijunirati građane SAD-a. William Binney također je radio za NSA, a on je zviždao zbog toga što je NSA, umjesto razmjerno jeftinog programa za praćenje osumnjičenika, pokrenula deset puta skuplji program Stellar Wind kojim se prikupljaju podaci o svim korisnicima Interneta (dakle, i o građanima izvan SAD-a). Binney je pokušao upozoriti sve nadređene institucije na koruptivne djelatnosti svoje agencije, a kad mu to nije uspjelo, javno je iznio navedene podatke.
Troje zviždača podvrgnuto je nizu pritisaka od strane države: od legalnih mehanizama (pokretanje istraga, sastavljanja dosjea, dizanje optužbi) preko ilegalne demonstracije sile (prisluškivanje telefona, prijetnje, pritisak na sljedeće poslodavce, tim specijalaca upada u kuću i prijeti obitelji, stavljanje na “No Fly” popis namijenjen teroristima). Protiv Drakea se trenutno vodi dvadeset sudskih tužbi za špijuniranje, otkrivanje povjerljivih informacija i opstrukciju pravde. Strogo legalno gledano, zviždači su razmjerno slabo zaštićeni zakonom, a od uvođenja zakona Espionage Act gotovo nikako, budući da se svako zviždanje može označiti (i označava se) kao oblik špijunaže. Tri navedena primjera pokazuju da u Americi od 11. rujna vlada izvanredno stanje obilježeno uklanjanjem građanskih sloboda, špijuniranjem, korupcijom i snažnom represijom. Radack pritom upozorava da se situacija nije promijenila dolaskom Obame, dapače: za njegovog mandata pokrenuto je više tužbi protiv zviždača nego tokom Busheve administracije. Nažalost, ništa iznenađujuće.
Ono što nas ipak može iznenaditi je, naprosto, prisutnost upravo ovih govornika na konferenciji hakerskih aktivista. Radack, Drake i Binney nisu hakeri, ljevičari ni profesionalni aktivisti. To su ljudi koji, sudeći po njihovim govorima, naročito podsjećaju na figuru koju bi Amerikanci nazvali “average Joe”. Binney je, svojim riječima, “osoba koja dolazi iz malog mjesta od 300 stanovnika gdje ono što radiš gradi tvoj lik u zajednici”. Drake je, pak, tokom cijelog izlaganja naglašavao važnost poštivanja Ustava, ustavnih sloboda i zgražao se nad time što NSA špijunira Amerikance. Kako su se ovi tradicionalistički Amerikanci našli na kongresu haktivista? S jedne strane, i navedeni govornici i dobar dio hakerskih aktivista (kako američkih, tako i europskih) zapravo stavljaju naglasak na koncepte građanskih sloboda i prava na privatnost (koji se učestalo koriste u američkoj politici), a ne govore jezikom europske akademske ljevice. Naravno, to nije samo po sebi loše, niti su teme osobnih sloboda i socijalnih pitanja nepovezane, nego samo valja pripomenuti da su haktivistima s konferencije bliži Binney i Drake, nego, recimo, predavači sa zagrebačkog Subversivea. Drugo, teme nadzora građana i borbe protiv nadzora, kojima se bave zviždači, dovode nas do Interneta kao prostora s velikim potencijalom i za nadzor, i za oslobađanje od nadzora. Internetska tehnologija definitivno će biti najvažnija za budućnost državnog nadzora i za budućnost samih zviždača kojima Internet može pružiti prostor za anonimno, zaštićeno zviždanje. Valja na kraju reći nešto i o tom dijalektičnom (dijaboličnom?) potencijalu Interneta.
Ne treba previše objašnjavati opasnosti Interneta. Na Internetu se trenutno nalazi nikad veći broj privatnih podataka, i to u rukama ne odveć pouzdanih privatnih korporacija. Kad bi NSA uspjela provesti uspješan nadzor Interneta, mogla bi napraviti podrobne osobne dosjee o svakom pojedincu koji se koristi Internetom. Vjerojatno u sličnu svrhu NSA trenutno gradi najveći svjetski centar za prikupljanje podataka u Bluffdaleu: taj centar ima kapacitet od pet zetabajta što znači da NSA može u tom centru pohraniti ukupnu svjetsku komunikaciju u razdoblju od sto godina.
S druge strane, Internet predstavlja i potencijal za oslobađanje od nadzora i za zviždanje protiv navedenih aktivnosti. Osim svima poznatog primjera WikiLeaksa, valja obratiti pozornost na razvijanje softvera pod imenom Tor. Tor je projekt koji je još u razvoju, na kojem radi veliki broj hakera i koji bi trebao omogućiti posve anonimno korištenje Interneta. Dakle, uz pomoć Tora, bilo bi praktički nemoguće odrediti lokaciju ili identitet osobe koja se koristi Internetom. Takva tehnologija omogućila bi posve anonimno zviždanje, haktivizam i bilo kakvu drugu komunikaciju. Naravno, omogućila bi i anonimno vršenje ilegalnih aktivnosti putem Interneta. I sam Tor tako, kao i Internet, predstavlja istovremeno rješenje problema i novu opasnost. Međutim, Tor se trenutno čini kao jedino moguće sredstvo kojim bi se zaštitila otvorenost i anonimnost korištenja Interneta. Naime, navedene osobine Interneta nisu tek sredstva za druge aktivnosti (poput, recimo, razmjene filmova ili samog zviždanja), nego su vrijednosti same po sebi koje treba štititi. Internet je nastajao kroz desetljeća volonterskog rada hakerske zajednice i napravljen je tako da omogućuje veliku slobodu pojedinom korisniku: slobodu kretanja virtualnim prostorom, slobodu pristupa brojnim informacijama, slobodu komunikacije s ljudima diljem svijeta itd. Internet je tako politički projekt – on je svjesno napravljen tako da građani mogu u bitno većoj mjeri koristiti svoje individualne slobode. Uz slobode, hakeri su se trudili stvoriti Internet koji bi zaštitio i pravo na privatnost. Drugim riječima, ideja je bila da građani iskorištavaju svoje slobode bez ičijeg privatnog ili državnog nadzora. Uvijek postoji opasnost da se takva anonimna sloboda zloupotrijebi (što se vidi na primjerima internetskih pedofila ili organiziranog kriminala općenito), ali sveukupno gledano, Internet je uistinu uspio “na mala vrata” omogućiti građanima da ostvare dotad neviđenu slobodu koja nije bila moguća zbog ekonomskih i političkih ograničenja nacionalne države. Ta vrijednost Interneta, koja se često uzima zdravo za gotovo, nije vječna i neizbrisiva, što pokazuje primjer kineske regulacije Interneta. Brojne države i korporacije trude se ograničiti internetske slobode kako bi “zaštitili” građane, tj. kako bi opet preuzeli kontrolu nad građanima. U tom smislu, Tor se pokazuje kao nada i za ljude koji se bore za slobodu Interneta, i za “staromodne” zviždače kojima Internet služi kao idealan prostor za sigurno zviždanje, i za političke aktiviste koji se bore za opću slobodu građana.
Sudbina zviždača ovisi o sudbini Tora, Interneta, ali i o budućem kolektivnom ponašanju građana. Radack, Drake, Binney i ostali zviždači nisu javno istupili samo zbog unutarnjeg moralnog osjećaja, nego i zbog uvjerenja da će njihov istup uistinu uspjeti potaknuti kolektivnu akciju i da će, jednostavno rečeno, promijeniti svijet na bolje. Kolektivno djelovanje nužno je ne samo da bi riješilo problem o kojem zviždači govore, nego i da bi zaštitilo zviždače od sudskih i drugih progona. Sudeći po slučajevima Drakea, Manninga i Assangea, zviždači se nalaze pod golemim pritiskom čak i uz ogromni publicitet. Bez pozornosti javnosti i njene potpore, zviždači bi se proveli kao kanarinci u rudniku. Ostaje nam nadati se da će zviždači uistinu postati zaštićeniji i društveno relevantniji jer su se dosad pokazali kao vjerodostojan pokazatelj iskvarenosti pojedinih režima, ali i kao dokaz da i dalje unutar takvih sustava postoje moralni i hrabri pojedinci.
Objavljeno
Objavljeno
