Tema Budući da je prethodna godina donijela nezapamćene izazove, mnogi bitni globalni prevrati u 2019. godini pomalo su pali u sjenu velike krize. Višemjesečni prosvjedi za veću društvenu jednakost i protiv političke represije, kao i pokret srednjoškolaca za uvođenje ozbiljnijih mjera za smanjenje emisije štetnih plinova – Fridays for Future – obilježili su pretkriznu godinu kao prijelomnu za brojne aktivističke akcije koje su ostavile traga na globalnoj političkoj sceni. No zbog zabrana okupljanja diljem svijeta i nezapamćene zdravstvene krize, navedene akcije su obustavljene, a mlade aktivistkinje poput Grete Thunberg, nekada svakodnevno prisutne u svjetskim medijima, naglo su nestale. Ipak, brojne umjetničke manifestacije prepoznali su važnost spomenutih aktivističkih akcija te brojnim filmskim programima, izložbama, panelima i radionicama podsjećaju svoju publiku na aktualnost klimatskih promjena, kao i na sve veća kršenje ljudskih prava diljem svijeta.
Različiti konteksti, jedna borba
Među njima je i Filmski festival i internacionalni forum o ljudskim pravima u Ženevi (FIFDH Gèneve), održan od 5. do 14. ožujka 2021., na kojemu je premijerno prikazan dokumentarni film Dear Future Children njemačkog redatelja Franza Böhna koji prati politički angažman aktivistica iz Čilea, Ugande i Hong Konga te prikazuje posljedice koje aktivno zalaganje za društvene promjene ostavlja na njihove privatne živote. Film započinje u živom i multietničkom kvartu Santiaga, glavnom gradu države Čile, u kojem živi dvadesettrogodišnja Rayen, dugogodišnja aktivistkinja i članica nekolicine lokalnih udruga koje se bore protiv povećanja cijena javnih usluga, ujedno i povoda masivnih višemjesečnih prosvjeda u tom gradu. Böhn gradi zanimljiv vizualni kolaž koji narativno funkcionira djelomično kao reminiscencija na 2019. godinu, dok s druge strane upoznajemo i još uvijek aktualne društvene probleme Rayenine zajednice, kao i teške i traumatske posljedice koje je prosvjed ostavio, poput teško ozlijeđenih, pa čak i poginulih prijatelja. U pozadini čileanskog prosvjeda stajalo je pitanje sustavnih kršenja radničkih prava, kao i neproporcionalno poskupljenje života u odnosu na stagnaciju plaća radničke klase, još uvijek najbrojnije u čileanskom društvu. Kao pripadnica te klase, Rayen izražava veliko negodovanje i nezadovoljstvo svojim položajem, ali i položajem svojih roditelja i bake koja, iako već u sedamdesetim godina, još uvijek radi jer su mirovine preniske za barem djelomično normalan život.
Spretnim montažnim prijelazom Böhn nas upoznaje s drugom protagonisticom, Hildom iz Ugande, čije je aktivističko djelovanje posvećeno borbi protiv klimatskih promjena, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini. Odrastajući u obitelji zemljoradnika i stočara, Hilda je osjetila klimatske promjene na vlastitoj koži, budući da su brojne poplave svake kišne sezone uništavale obiteljski posjed i na koncu natjerale obitelj na prodaju zemljišta i napuštanje dugovječnog obiteljskog zanata. Istom stilskom i narativnom logikom kao i u predstavljanju Rayenine priče, Böhn prati Hildin angažman u lokalnoj zajednici i njezin put do sastanka svjetskih organizacija za borbu protiv klimatskih promjena u Ujedinjenim Narodima. Kao i Rayen, Hilda ističe važnost prepoznavanja problema na lokalnoj razini te djelovanja sukladno potrebama zajednice koje se na globalnoj razini i ne razlikuju previše. Treća protagonistica, koja se u filmu zbog zaštite identiteta pojavljuje pod nadimkom Pepper, bila je na prvim linijama višemjesečnih prosvjeda protiv donošenja takozvanog Zakona o nacionalnoj sigurnosti u Hong Kongu koji je, nakon stupanja na snagu krajem 2019.godine, uvelike izmijenio dosadašnji način upravljanja gradom, prepuštajući veću upravnu kontrolu Kine.
Iako je Pepperina borba, kao i ona Rayenina, ukorijenjena u specifične lokalne društveno-političke prilike, i jedna i druga neminovno predstavljaju širi aspekt borbe protiv nasilnog i eksploatatorskog modela upravljanja u globalnom kontekstu. Dakle, iako područje djelovanja svake aktivistkinje ima drugačiji i regionalno specifični fokus, od početka filma Böhn teži narativnom izjednačavanju triju priča, ne fokusirajući se previše na političke i društvene specifičnosti pojedinih protestnih akcija. Takav pristup možda na prvu ostavlja dojam nedorečenosti i pojednostavljivanja kompleksnih društvenih kretanja u pojedinim državama, no film ionako nije zamišljen da zalazi u kompleksne karakterizacije likova ili u analize sociopolitičkih previranja. Iako kao gledatelji dobijemo jedan površinski pregled “situacije na terenu”, u fokusu filma su ipak pojedinačni angažmani triju predstavljenih aktivistkinja.
Aktivizam mladih u Hrvatskoj?
Što se na aktivističkom frontu događalo na domaćem planu te prijelomne godine za osvješćivanje sveprisutne ekonomske nejednakosti i sve veće klimatske neizvjesnosti? Iako su društveno-političke okolnosti u Hrvatskoj specifične i time drugačije nego primjerice u Hong Kongu, pa ne postoji aktivizam iz straha od vanjske, odnosno okupatorske političko-ideološke prijetnje, 2019. godine ipak se pojavio kratkotrajan, ali prilično glasan odjek prosvjeda srednjoškolaca protiv političke inercije u pogledu klimatskih promjena. U lokalnom kontekstu, prije nešto malo više od dvije godine, točnije 15. ožujka 2019. godine, zagrebački srednjoškolci prvi put su se okupili na Markovom trgu pridruživši se svjetskoj kampanji Fridays for Future kako bi skrenuli pozornost na alarmantno stanje klimatskih promjena i potaknuli javnost i vlast na hitno djelovanje konstruktivnim i progresivnim mjerama, prvenstveno u polju energetike i održivog razvoja.
Tada osamnaestogodišnja Laura Skala, danas već studentica na preddiplomskom studiju geografije na Sveučilištu u Exeteru, samostalno je krenula u organizaciju, kako kaže, “potpuno nepredvidive akcije” koja je rezultirala nezapamćenim angažmanom srednjoškolaca – kako na ulicama tako i putem društvenih mreža – ne bi li probudili svijest šire populacije o ozbiljnosti klimatskih promjena. Budući da se u školi gotovo uopće nisu spominjale klimatske promjene u regularnom kurikulumu, ona je svoj interes i želju za uključivanjem u klimatske akcije morala tražiti na društvenim mrežama ili u sekundarnoj literaturi što je, prema njezinom mišljenju, također nedostatno za suvislo srednjoškolsko obrazovanje u 21. stoljeću. Stoga, kada govorimo o manjku interesa ili želje hrvatskih srednjoškolaca za uključivanjem u klimatske akcije, moramo imati u vidu sustavno i dugotrajno zanemarivanje tema od javnog interesa, kao što su klimatske promjene, u sustavu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.
Upravo na tom tragu Laura ističe da je, budući da je ondašnja aktivistička scena, pogotovo mladih, bila praktički nepostojeća, u organizaciju samog prosvjeda trebalo je uložiti izrazite napore, ljudske resurse i strpljenja za sporu gradsku vlast. “Svega nekoliko tjedana prije prvog prosvjeda, počela sam intenzivno pratiti Gretu i njezin angažman i odlučila sam da bi takav prosvjed u Zagrebu mogla organizirati upravo ja. Kako je bilo stvarno jako malo vremena za organizaciju svakog detalja na prosvjedu, shvatila sam da je potrebno brzo organizirati jednu mikro mrežu srednjoškolaca po zagrebačkim gimnazijama kako bi se informacija o nadolazećoj akciji, a i mogućnost uključenja u istu, što brže i efikasnije širila. Uz Privatnu klasičnu gimnaziju iz koje sam ja, uključili su se još pojedinci iz Klasične i 2. gimnazije, a kasnije se naravno taj krug povećao”, prisjeća se.
Zanimljivo je primijetiti sličnost početaka organizacije aktivističkih aktivnosti Laure i Hilde iz filma Dear Future Children, budući da su obje, upravo zbog manjka strukturalne potpore na lokalnoj razini, morale samostalno graditi organizacijsku mrežu i zapravo pokrenuti cjelokupni sistem kako bi se prepoznala važnost projekta i odobrile javne akcije. Kako i Laura kaže, u današnje visoko digitalizirano doba, “organizacija i dobivanje dozvola za javno okupljanje trebali bi ići puno brže i lakše, pogotovo za ovakve akcije koje su bile dio većeg globalnog pokreta”. Na pitanje o zainteresiranosti vršnjaka na prosvjed, Laura ističe: “Meni je bilo najteže naći onih ključnih dva, tri jaka suradnika od kojih sve dalje kreće. Budući da se niti moja generacija, a niti one mlađe, nisu bile pretjerano voljne uključiti u organizacijski proces, shvatila sam da će uspjeh ili neuspjeh [akcija] ovisiti o dobroj volji individualaca, uglavnom mojih dobrih prijatelja koji razumiju važnost tog pokreta”. Iako se svijest o ozbiljnosti klimatskih promjena kod mladih unazad nekoliko godina zasigurno povećala, a javni medijski prostor postao agilniji u njihovu adresiranju, konkretnih koraka i spremnosti na djelovanje još uvijek nedostaje. No, iako je na samom početku bilo zahtjevno okupiti dovoljan broj ljudi u organizacijskoj sekciji, odaziv na prvi prosvjed na kojem se okupilo oko 2000 ljudi bio je iznad svih očekivanja, ističe naša sugovornica.
Premda je nakon prvotnog uspjeha i velikog odaziva javnost primijetila inicijativu srednjoškolaca, organizacija drugog i trećeg prosvjeda u lipnju i rujnu bila je teža, prvenstveno zbog sve manje zainteresiranosti, a i već spomenutog manjka institucionalne potpore u školama. Prema Laurinim riječima, globalni problem klimatskih promjena teško se može dovesti u direktnu vezu s hrvatskim svakodnevnim problemima, budući da Hrvatska skoro uopće nema tešku industriju koja je ipak najveći zagađivač okoliša. No, upravo su klimatske promjene najveći, a možda i jedini istinski zajednički problem na globalnoj razini, budući da one ne poznaju državne granice i tiču se svih pojedinaca. Iako je organizirano još nekoliko prosvjeda, pa čak jedna manja akcija na samom početku 2020. godine, prije početka pandemije, možemo sa sigurnošću reći da je početni val entuzijazma i osjećaj pripadnosti jednom važnom globalnom pokretu splasnuo, no ne i nestao.
Budući da je globalni medijski prostor već godinu dana rezerviran isključivo za zdravstvene ili pak gospodarsko-ekonomske teme, važne akcije i prosvjedi poput Fridays for Future sve teže ostaju u kolektivnoj memoriji globalne zajednice. Iako se na društvenim mrežama, uglavnom na Instagramu, često objavljuju sadržaji vezani uz tematiku klimatskih promjena, pa čak i aktualne lokalne događaje, poput nedavnog incidenta s ostavljenim smećem nakon večernjeg druženja u okolici Hrvatskog narodnog kazališta, neupitno je da su trenutno zabranjena fizička okupljanja jedini način pravomjernog i pravovremenog dolaska do šire javnosti. Iako se, dakle, pandemiji još ne nazire kraj, Laura ističe kako su upravo društvene mreže suvremeni nosilac globalnih pokreta pa vjeruje da bi Fridays for Future mogao imati svoj nastavak, pa i u kontekstu Hrvatske: “Znam da su trenutno Instagram i Facebook stranica Fridays for Future pokreta u Hrvatskoj vrlo aktivne te se svakodnevno objavljuju vijesti o klimatskim katastrofama, novim regulativama, nepoštivanja određenih zakona o zaštiti okoliša i slično. Aktivnosti i publika postoje, no bitno je zadržati postojeću, a potencijalno privući i novu publiku novim akcijama u javnom prostoru. Čini mi se da se bez tog segmenta ne može puno postići”.
Djeca budućnosti
Prethodno navedeni problemi poticanja aktivnog sudjelovanja mladih u zajednici, tiču se kako obrazovnog tako i sektora civilnog društva i lokalne samouprave. U velikom istraživanju Zaklade Friedrich Ebert o mladima u Hrvatskoj u 2018./2019 godini, pokazalo se da je samo 7 % mladih sudjelovalo na prosvjedu, dok je samo 1 % sudjelovalo u volonterskim akcijama ili aktivnostima civilnog društva. No, isto tako, od aktivnosti u kojima su mladi spremni sudjelovati posebno se ističe potpisivanje online peticije, no i ovdje je riječ o tek 17 % mladih. Također, zanimljivo je primijetiti da čak njih 73 % smatra da bi mladi trebali imati više mogućnosti da se u politici njihov glas čuje, što navodi do zaključka da se prosvjedne akcije i angažman u civilnom sektoru uopće ne prepoznaju kao validni načini uključivanja u zajednicu.
Takvi poražavajući rezultati samo su odraz cjelokupne trome lokalne društvene klime koja svojim manjkom senzibiliteta ne pokazuje nimalo sluha za građanske inicijative, civilno društvo i neformalnije tipove političkog djelovanja. No, pozitivan primjer lokalne podružnice Fridays for Future može dati naslutiti da je aktivistička scena mladih tek u začetku te se njezin zamah još treba dogoditi. Kako bi se omogućilo što veće javno uključivanje mladih u lokalne, ali i globalne inicijative, nužna je potpora u obrazovnom sistemu, pogotovo onom srednjoškolskom. Također, na razini lokalne samouprave nedostaje konkretnih strategija uključivanja mladih u različite oblike zalaganja za javno dobro. Kada se određena inicijativa i pokrene, mladi se susretnu s mnoštvom birokratskih prepreka, a hvatanje ukoštac s njima mogu si priuštiti samo oni najuporniji i privilegirani.
Iako je pokret nažalost bio naglo prekinut zbog pandemije koronavirusa, Fridays for Future je u Hrvatskoj zaista bio monumentalni događaj u pogledu aktivizma mladih. Laura, zajedno sa svojim timom je započela hvalevrijednu inicijativu koja ima potencijal okupiti jednu novu i svježu snagu angažiranih i osviještenih mladih ljudi, baš poput Rayen, Hilde i Pepper u filmu Dear Future Children. One su pozitivan primjer nove, odnedavno punoljetne generacije koja ima glas i snagu uistinu utjecati na kurs globalne politike i njen odnos prema radničkim pravima, političkim slobodama i mjerama za zaštitu okoliša.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
