Scena za koju nitko ne zna

Na žalost, moramo se ovdje ograničiti na stvari koje se događaju u Zagrebu. Iako je moje mišljenje da je od jednake važnosti ono što se događa u svim ostalim velikim gradovima, povezanost glazbenika još ne čini nešto što bismo mogli nazvati homogenom, nacionalnom scenom. Njihova je komunikacija još uvijek lokalna iako se mogu uočiti naznake da će se i na tom polju stvari uskoro promijeniti, naročito stoga što mnogi glazbenici koji čine zagrebačku scenu nisu Zagrepčani pa tako čine vezu s ostalim regijama. Dakle, ako uspijemo prihvatiti da postoji nešto što bi se moglo nazvati zagrebačkom underground scenom onda možemo započeti s pričom. Njeni počeci sežu do ulica poslijeratnog Zagreba.

Ratom pogođena država ostaje izolirana od bilo kakvih tekovina svjetske industrije zabave pa mladi traže i stvaraju zvijezde na svom kućnom tlu. Bendovi koji su u drugoj polovici osamdesetih činili dio undergrounda, tada još teritorijalno naravno puno šireg, već su početkom devedesetih stasali u velike bendove, koncertne atrakcije sa širokim dijapazonom publike. Bendovi kao što su Majke, Kud Idijoti, Let 3, Hladno Pivo ili Laufer profitirali su od trenutka koji se pokazao kao posljednji trenutak interesa šire javnosti za alternativu. Krajnji dokaz snage tih bendova u to vrijeme bio je Fiju Briju u Domu Sportova, koncert koji ih je lansirao u dvoranske bendove spremne animirati više tisuća ljudi, koncert koji je po posljednji put uspio pokazati opseg i značaj alternative prije nego što ju je pretvorio u samo još jedan dio estrade. Ništa što se dogodilo nakon lansiranja ovih bendova u mainstream nije više uspjelo prodrijeti do publike tog opsega. Uh kad bi ljudi samo znali kako je to bilo krivo jer prava je underground glazba tek počela nastajati.

Bilo je naravno i za vrijeme rata dobrih bendova čiji su afiniteti bili nešto ozbiljniji od komercijalnog uspjeha. Nikako ne treba iz povijesti izbrisati bendove kao što su bili Ha Det Bra, Achtung Dichtung, Dare To Go, Gone Bald, Mayer On Acid, Drinking Skull, Veliki Bijeli Slon, ABZŽ Normalan ili Minus Zwei, no zbog uvjeta u kojima su ti bendovi djelovali, nikada zapravo nisu uspjeli nadići auru demo bendova koja se devedesetih nadvila nad hrvatski underground osim eventualno Patarena koji su uspjeli steći krug vjernih štovatelja. No, scena koja danas egzistira razvila se upravo na nasljeđu ovih bendova i mase drugih koji ovdje nisu spomenuti. Svi su oni jednako zaslužni za današnju situaciju i pitanje je koliko je Hrvatska izgubila ignorirajući ih.

Nije da je danas formalno situacija puno bolja. Razina nezainteresiranosti je i dalje jednaka, šanse da bend objavi album još su i manje zbog zakona koji su u međuvremenu doneseni, medijska promocija ne postoji jer je glazbe u medijima sve manje, a taj uski prostor zauzet je manufakturnim djelatnostima estradnjaka i borbom oko prava na socijalno i zdravstveno osiguranje. No, glazba je kvalitativno i autorski otišla dovoljno daleko da se današnji bendovi dignu iznad demo etikete. Treba naravno raspraviti koja je, u Hrvatskoj, točno razlika između underground bendova i demo bendova. Jasno definirane razlike nema jer ima još puno bendova koji su svojim zvukom i pjesmama daleko od demo svijeta, ali nemaju snimku ništa vrjedniju od dema. Svatko tko pohađa klupske koncerte u gradu trebao bi znati razliku jer ona stoji u zvuku i profiliranosti bendova. Etiketa demo benda po svim bi se pravilima trebala ograničiti na mlade bendove kojima još nije iskristalizirano čime se točno žele baviti. Dakle, na bendove koji još traže svoj originalni zvuk i izraz dok bendovi koji su postigli konzistentnost u stvaralaštvu, bez obzira imaju li ili nemaju objavljen album, već pripadaju nekakvoj sceni. A ta je naravno underground.

Trenutno na sceni egzistira puno dobrih bendova i puno glazbenika koji su povezani u zamršenu mrežu međusobnih suradnji. Bendovi za koje javnost nikada nije čula imaju skroman broj obožavatelja unutar granica, ali unatoč tome snimaju i objavljuju albume, makar to bilo po DIY sistemu (Do It Yourself), te uspješno odrađuju europske turneje. Tako su na primjer Analena ili Chang Ffos bendovi koji već imaju snažnu europsku reputaciju. Najčešće je slučaj da svaka aktivnost ide na trošak samog benda jer je financijsko pokrivanje gotovo nemoguće. Za sada je još uvijek Radikal Dub Kolektiv jedan od rijetkih bendova koji je uspio otići na turneju i vratiti se bez gubitaka doma. Takvi bendovi sve rjeđe sviraju u Hrvatskoj, a u Zagrebu gdje bi morali imati svoju publiku gotovo nikada. I nije da ih se može kriviti jer im domaća situacija ne pruža ništa osim upornog ignoriranja i omalovažavanja. Niti jedan se od tih bendova nije nikada pojavio u medijima (zanemarit ćemo rijetke slučajeve suprotnog, poput gostovanja Peach Pita u Direktu), a kamoli da se netko zainteresirao da im snimi spot. Njihov put bi valjda trebao biti da se jave u Briljanteen!

Ista je stvar i sa albumima. Kao da žive tajnim životom kakvog pokreta otpora, bendovi se snimaju kako god mogu i umiju. Njihove su snimke iznenađujuće dobre. Za sada postoji samo jedan službeni studio zainteresiran za snimanje underground bendova, a to je Kozmo. No oni se ponašaju kao da posluju s profesionalnim bendovima kojima po ugovoru s izdavačem, kuća plaća sve troškove snimanja, pa su nabili cijenu koja je poprilično neadekvatna za džepove ljudi koji ne žive od svoje glazbe. Ipak, cijena se na kraju isplati jer dečki ne koriste samo jeftinu digitalnu tehnologiju već bendovima pružaju mogućnost vrhunske analogne snimke. Tako bendovi vrlo često ulože sve što imaju ne bi li napravili snimku. Konačno kada se snimka realizira dolazimo do problema objavljivanja. Prošle godine objavljeno je dosta albuma i to zahvaljujući nekim entuzijastima koji pokušavaju unatoč svim legalnim zamkama stajati na raspolaganju sceni. Tako je Zvuk Močvare objavio prvijenac za RDK, te nove albume za Šumski i Mancea. No, kada su pokušali objaviti Antenatov album upali su u mrežu prepreka kakve ZAMP postavlja pred naše izdavače, a koje su barem privremeno onemogućile njegov izlazak. S druge strane, s osnivanjem Moonlee Recordsa, nove albume su dočekali Lunar, Analena i Don’t Mess With Texas. Njihovo djelovanje nije bilo ometano od strane ZAMP-a kao što je bilo Močvarino jer su tvrtku prijavili na slovensku adresu. Svaka im čast na dovitljivosti i pronalaženju načina, no dugoročno gledano oni na taj način ne pomažu glazbenicima u borbi protiv monopola koji je ZAMP u ovoj državi postavio. Neki su bendovi uspjeli pak naći izdavača vani kao što je priča sa Seven That Spells koji su svoj prvijenac objavili za moskovsku kuću RAIG koja bi trebala objaviti i album Tigrove Masti u 2006. godini. A što se tiče 2006. godine, najava je puno. U studiju su konačno Peach Pit, isto najavljuju i Death Disco, Tena Novak i Brkovi, a s nestrpljenjem očekujemo i konačno objavljivanje albuma za Chang Ffos, Bilk i nadajmo se Antenat.

Optimistični bi po upravo ispričanom mogli zaključiti da je sve u redu, mogli bi se zapitati u čemu je problem. Problem leži u vrlo jednostavnoj činjenici. Underground scenu čine samo glazbenici i glazbenici koji su se iz ljubavi prema glazbi odlučili pozabaviti još nekim stvarima mimo samog sviranja. U idealnom svijetu gdje bi glazbenici bili ostavljeni da sami na miru stvaraju to bi funkcioniralo, no svi vrlo dobro znamo da su bendovi samo jedna sitna karika u lancu glazbene industrije. Da bi bend dobio bilo što ekvivalentno za uloženi trud, ipak su potrebna sve zla kapitalizma.

Krenimo od početka. Nakon što bend odradi svoj posao u garaži, mora se pokazati ljudima, izaći na binu, a da bi ga prava publika čula mora imati menadžera. U našem slučaju menadžment ne postoji. Ne postoje hijene koje u bendu vide dovoljno profitabilan proizvod da bi ih uzele pod svoje okrilje. Bendovi se brinu sami za sebe i rade sve poslove koji samo sviranje čine sekundarnom djelatnošću. Sami dogovaraju koncerte i turneje, sami se dogovaraju za studio i sami organiziraju distribuciju i promocije ako takvih uopće i ima. Nakon što bend postane uvjerljiv u živo, što je teško jer naravno nemaju svojeg ton majstora nego su ostavljeni na teror klupskih amatera, treba ući u studio i snimiti album. Netko im ga mora producirati i pomoći bendu oko materijala i opreme. Kažem pomoći s rezervom jer to je također dio posla koji čini zaradu na bendovima, a ovdje opet nema ljudi dovoljno ambicioznih i hrabrih da produciraju underground bend. Opet bendovi sami produciraju albume ponekad uz pomoć pokojeg prijatelja. Nadalje, da bi se album uopće i snimio potrebni su tehničari, a na sceni naravno nema ljudi koji se isključivo time bave. Svi koji te mogu snimiti i izmiksati, zapravo su glazbenici entuzijasti koji svi imaju svoje bendove, a snimanje im predstavlja proširenje interesa.

Tako konačno dolazimo i do samog objavljivanja albuma kojeg naravno nema tko objaviti. Veće domaće izdavačke kuće žive u vakumu, postavljaju zahtjeve koji bi navodno trebali koristiti većoj komercijalizaciji i ponašaju se kao da imaju pojma i iskustva o tržištu dok se iz njihovih poteza jasno vidi da uopće nemaju ni jednog niti drugog. Underground pokušaji o kojima smo već govorili opet su djelo samih glazbenika, opet nema nikog strukovnog tko bi ušao u posao i objavljivao bendove kojima je to tako potrebno. Jer bez snimki koje kolaju među ljudima, bend nema publiku i posjećenost je koncerata slaba. Odaziv je publike u Zagrebu vrlo slab iako se osjeća među mladima jaka želja za događajima. Kada bi se glazbu ovih bendova uspjelo približiti publici čitava bi stvar garantirano eksplodirala. No, koja publika da dolazi na koncerte koji nisu nigdje najavljeni, slušati bendove o kojima se nigdje ne piše niti ih se igdje vidi ili čuje. Time činimo puni krug ove priče. Vraćamo se na medije koji također žive u bunilu stvarajući svoj iluzorni svijet i definicije onog što im donosi tiraž. Našu undergound scenu, na kojoj djeluju mnogi interesantni ljudi, nitko ne smatra dovoljno metro da bi se njome bavili. Glazbeni urednici su pod težom hipnozom koja ih čini potpuno neupućenima. I tako je scena ostavljena sama sebi na raspolaganju da frca od kreativne nabijenosti.

Nitko ne garantira da je to tako loše. Povijest rock’n’rolla dokazala je već puno puta do sada da upravo u stanju izolacije glazbenici najbolje funkcioniraju i da stav “nije me briga” koji glazbenici u takvoj situaciji preuzimaju najčešće urađa najslađim plodovima. Sve scene koje su ostavile traga na glazbi nastale su upravo u trenucima dok svijet nije gledao. Možda i Zagreb pogodi kakva munja neočekivanog interesa, no ljudi nemojmo se zavaravati. Scena postoji ovdje i sada! Kome se da iščekivati nepredvidljive ishode i nadati se kada su vrhunska glazba i ljudi koji ju izvode s ljubavlju ovdje, među nama. Zagreb konačno ima jaku alternativnu scenu, a ovo je pravi trenutak da se za nju čuje.