Tema Piše: Stjepan Jureković
Danas, u doba neupitnih mogućnosti osmišljenih pomnim strategijama nadnacionalnih korporacija i "otvorenog" kapitalističkog tržišta; u vremenu kada obitelji svoje slobodno vrijeme organiziraju po radnom vremenu trgovačkih centara, najavama novih kolekcija i kalkuliranih akcija sniženja; u vremenu, dakle, u kojem se čini nemoguća svaka opcija da neka naša potreba možda neće biti prepoznata od strane marketinga i u krajnjem ishodu pretvorena u dodatnu vrijednost na računu velikih aktera, alternativne životne solucije uživaju među mladima sve veću popularnost. Na pepelu ratišta na kojima su u drugoj polovici prošlog stoljeća osviješteni studenti, mirovnjaci, borci za ravnopravnost spolova, prijatelji prirode i životinja te slični započeli svoju borbu protiv željeznog kaveza dominantne kulture Zapada, danas se razvija lepeza stilova i mogućnosti čija raznovrsnost zadovoljava svaku varijantu potrebe za normativnim odstupanjem od općeprihvaćenih društvenih postulata.
Može se to primijetiti i u Hrvatskoj, supkulturna scena sve je jača; u svojoj heterogenosti ona postaje sve homogenija, u svojoj nemoći da bitno utječe na strukture ona postaje sve bitniji faktor promjene svijesti i nositelj tihe revolucije. Supkulturni stilovi predstavljaju danas zdravu opciju za sve one koji osjećaju da njihove životne navike, htijenja i potrebe stvaraju osnovicu za neodgovoran, izrabljivački sustav mapiran putokazima stereotipa i predrasuda. Pojedinci, koji se ne mogu riješiti osjećaja da svaki njihov udisaj umjesto plućnih im krila zapravo puni nečiji tuđi džep, traže sigurnost i opravdanje istinitosti tog osjećaja koje im u svakodnevici može pružiti jedino supkultura.
No, pitanje koje je danas često raspravljano i u akademskim i u aktivističkim krugovima, a uspješno nadvija sumaglicu skepse nad optimizam alternativnog raja, jest pitanje jesu li strukture koje su tako sveobuhvatno i nametljivo prožele naše živote zaista toliko glupe i neosjetljive da bi dopustile da im ogromno supkulturalno tržište izmakne iz ruku. Kako su dopustile opcije koje nisu predvidjele i jesu li je zaista previdjele ili je na djelu kooptacija sustava koja već u hodu ukalupljuje načela supkultura u svoj nepovratan napredak? Drugim riječima, slijedi li zaista konačna smrt supkultura?
Odgovor na to pitanje pokušali smo dobiti od možda jedinog relevantnog stručnjaka na tom polju kod nas, sociologa Benjamina Perasovića. Supkulturama kao aktivnim društvenim grupacijama najpomnije se pozabavila upravo sociologija, a zanimanje sociologa za tu tematiku razvilo se još pedesetih godina i to među autorima tzv. Čikaške škole. Ti su autori, koristeći se gradom kao eksperimentalnim laboratorijem, prvi postavili temelje onoga što danas nazivamo kvalitativnom metodologijom. Ona ih je dovela do koncepta delinkventnih supkultura čije je najznačajnije konceptualno naslijeđe teza da supkulture nastaju među mladima iz radničke klase.
Teza je to koja se provlači kroz sociološko razmatranje supkultura sve do danas. Protezala se tako i kroz radove marksista sedamdesetih koji su na tom području izvršili najdugotrajniji utjecaj unutar akademske zajednice. Birmingamska škola, naime, u za sebe svojstvenom marksističkom duhu, ističe značajku supkulturalnog stila kao simboličkog načina na koji mladi iz radničke klase pokušavaju riješiti proturječnosti koje proživljavaju u matičnoj klasnoj kulturi.
No, taj klasni determinizam, ističe Perasović, pretjerano je simplificiranje znatno kompleksnijeg područja. U njihovim podjelama pankera na radničku klasu, a hipija na pripadnike srednje klase, on ne vidi objašnjenje za procese koji su se kasnije odvili, a koji su neke supkulture i posebice pojedine kontrakulture mladih doveli vrlo blizu značajkama novih društvenih okreta.
Perasović im zamjera i potcjenjivanje kontrakulturnih pokreta, dakle pokreta koji se za razliku od supkulturalnih, ne zadovoljavaju jednostavnim normativnim odstupanjem od roditeljske kulture, nego traže rješenje u alternativnom načinu života i potpunoj promjeni društvenog uređenja. Njihov potcjenjivački stav očituje se u činjenici da su mnoge tekovine tada nastalih kontrakulturnih pokreta preživjele sve do danas kada uspijevaju igrati bitnu ulogu pri stvaranju pritiska na formalne strukture i globalne donositelje odluka. Ističe kako mu je puno draže da su preživjele upravo te kontrakulutre, a ne razne, kako ih on naziva, ljevičarske sekte uzdizane tijekom te reafirmacije marksizma.
U našem se razgovoru Perasović osvrnuo i na rad cijenjenog Dicka Hebdidgea, čovjeka koji se bavio proučavanjem supkulture pankera. Naime, njegov je rad, koliko god bio utjecajan, također podbacio u Perasovićevim očima. Dok se Hebdidge punkom bavio isključivo iz perspektive stvaratelja stila i pritom dolazio do preuranjenih konstatacija tipa "ideja otpora kroz rituale je rođena zajedno s punkom i zajedno s njim je i umrla" ograničivši tako otpor društvenim normama isključivo na punk, Perasović toj temi pristupa iz perspektive sljedbenika. Danas, tridesetak godina od rođenja punka, takav je pristup, kaže, puno realnija opcija.
Pogotovo je nužno izvesti ponovno propitivanje Hebdidgeove teze o smrti supkultura koja po njemu nastupa uslijed komodifikacije i implementiranja supkulturnih obrazaca u masovnu kulturu. Takva teza predstavlja izražavanje prenaivnog stava s obzirom na to da je za očekivati da su pojave koje ti pojmovi opisuju u uvjetima suvremenog kapitalizma i svjetske slobodne trgovine zapravo neminovne. Ulaskom u mainstream kulturu, supkulture zapravo dobivaju bitku jer u sociološkom smislu, objašnjava Perasović, mainstream kultura i jest samo zbir različitih supkultura. Prelaskom u tržišno i medijski posredovanu kulturu mladih, supkulture više dobivaju nego što gube jer nameću svoje vrijednosti širem broju konzumenata i općenito šire svoj utjecaj znatno dalje nego što bi im to uspijevalo u sklopu undergrounda.
U tom smislu i punk je kao najeksponiraniji supkulturni pokret i svjetonazor uspio unatoč vječitim polemikama koje tvrde suprotno. Perasović ističe da je već sušto preživljavanje vrijednosti i ideja koje su rođene zajedno s punkom znak njegova uspjeha.
A kao što je i punk preživio do danas, Perasović tvrdi da su preživjele i supkulture općenito. Naime, dokle god se pojmom supkultura služimo kao vrijednosno neutralnim, analitičkim pojmom, supkulturama ništa ne može zaprijetiti u tom smislu da bi moglo proizvesti njihovu konačnu smrt, nestanak. Druga su priča očekivanja koja ljudi vežu uz supkulture. Za one koji uz supkulture vežu isključivo buntovne djelatnosti, supkulture umiru čim nestane bunta, no za one koji na njih gledaju naprosto iz perspektive normativnog odstupanja, supkulture ne mogu umrijeti jer je njihova egzistencija od interesa potrošačkom društvu kojem odgovara proizvoditi što više potrošačkih stilova. Sve su to razlozi, kaže Perasović, zbog kojih on vjeruje da jedino što zaista može ubiti i istrijebiti supkulture jest totalitarizam.
Objavljeno
Objavljeno
