Intervju We have all hit the wall iliti Svi smo došli do zida – naslov je teksta spisateljice Susan Orlean objavljenog početkom travnja u elektroničkom izdanju The New York Timesa. Orlean se referira na osjećaj koji mnoge prati u kasnoj fazi pandemije: gubitak produktivnosti, volje za radom, nedostatak entuzijazma i generalnog osjećaja smisla. Ukratko, opisuje burnout ili sagorijevanje, sindrom kojeg bi rijetki mogli precizno definirati iako ga na iskustvenoj razini sve češće doživljavaju. Sve veća zastupljenost ove teme u javnom i medijskom prostoru stvara dojam da je riječ o novom fenomenu, no istraživanja o fizičkoj, emocionalnoj i mentalnoj iscrpljenosti vezanom uz profesionalno i poslovno opterećenje provode se još od ranih sedamdesetih godina. Iako je i prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije klasificirano kao profesionalni fenomen koji se javlja kao posljedica kroničnog stresa na radnom mjestu, sagorijevanje se u medijskim narativima uglavnom tematizira kroz individualna iskustva, široko zaobilazeći raspravu o strukturnim problemima koji do njega dovode.
Kako bi doprinijele boljem i jasnijem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije 2019. godine pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren na istraživanja i sprječavanje sindroma sagorijevanja među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. Provode ga poljska Culture Shock Fundacja, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te i Mesto žensk iz Slovenije, nezavisna organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi. “Temom sagorijevanja na poslu odlučile smo se baviti potaknute našim osobnim iskustvima s ovim fenomenom tijekom rada u trećem sektoru. Željele smo saznati više o sagorijevanju u kontekstu nevladinih organizacija (NVO). Također nas je zanimalo je li situacija jednako zabrinjavajuća u zemljama iz kojih dolazimo – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji”, navode.
Prvi korak u procesu istraživanja bila je analiza postojeće dokumentacije o sindromu sagorijevanja, koja je za rezultat imala komparativnu studiju o prisutnosti ove teme u javnom diskursu pojedinih zemalja te prepoznatosti problema profesionalnog / aktivističkog sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Ona pokazuje kako u sve tri zemlje, zbog specifičnog sustava vrijednosti aktivističkog angažmana, sagorijevanje ostaje nevidljivo ili se smatra sastavnim aspektom rada u organizacijama civilnog društva. U hrvatskom slučaju detektirano je podizanje svijesti o ovom problemu, no glavni problem ostaje izostanak sustavnih rješenja ili kontinuiranih programa prevencije i podrške.
U sklopu projekta 2020. godine provedeno je i kvalitativno istraživanje o svijesti o problemu sagorijevanja u civilnom sektoru, specifičnostima tog problema, njegovom utjecaju na organizacije i korektivnim mjerama koje im stoje na raspolaganju. U svakoj od zastupljenih zemalja provedeno je pet studija slučaja u organizacijama koje rade s ranjivim skupinama (osobe s invaliditetom, starije osobe, žene, LGBTQ+ osobe, migranti ili izbjeglice), jer su prema svim istraživanjima upravo osobe koje rade u pomagačkim zanimanjima najizloženije fizičkoj, mentalnoj i emotivnoj iscrpljenosti. Iako je to u dobroj mjeri i potvrđeno i ovom slučaju, istraživanje pokazuje kako sagorijevanju u okviru civilnog društva više doprinosi organizacijski i društveno-politički kontekst u kojem organizacije djeluju, a manje tip korisnika/ca kojima se bave.
Naime, iako su ispitanice rad s korisnicama njihovih usluga i aktivnosti opisale kao zahtjevan i ponekad naporan, općenito govoreći, rad s određenom ciljanom skupinom za njih predstavlja izvor zadovoljstva, a ne čimbenik koji doprinosi sagorijevanju. Ono što mu doprinosi su specifičnosti rada u trećem sektoru, a one su slične u sve tri zemlje: previše posla, premali kapaciteti, osjećaj da su rezultati nezadovoljavajući u usporedbi s uloženim trudom, te kompleksna birokracija (najčešće povezana s potrebom da se zadovolje zahtjevi donatora). “Sve navedeno dovodi do preopterećenosti, stresa i umora kod voditeljica, zaposlenica i volonterki, što u kombinaciji s nedostatnom prevencijom i intervencijom stvara visoki rizik od sagorijevanja”, zaključak je istraživačkog tima, kojeg su u hrvatskom slučaju činile Tara Gudović, Gabrijela Ivanov i Marina Milković.
Njihovi nalazi u skladu su s onima objavljenima u studiji Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti, autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac, koju je 2016. godine objavila Zaklada “Kultura nova”. Na temelju rezultata proizašlih iz Upitnika za zaposlene u OCD-ima, studija pokazuje da je gotovo četvrtina ispitanika doživjela burnout, odnosno da pokazuju ozbiljnije poteškoće s problemom sagorijevanja, dok u isto vrijeme iskazuju zadovoljstvo poslom kojim se bave i korisnicima s kojima rade. “Uzevši u obzir podatke dobivene kvalitativnim dijelom ovog istraživanja […] može se pretpostaviti da je problem utemeljen u nesigurnosti rada na svim razinama. Izvori prihoda za plaće su mnogostruki, rad je vezan za projekte, nemoguće je znati hoće li organizacija uspjeti dobiti sljedeći projekt, itd. U takvim uvjetima dolazi do samoizrabljivanja u smislu radnog vremena s većim udjelom izvanrednog i prekovremenog rada, radom za niske naknade i neplaćenim radom, što sve dovodi do osobnog sagorijevanja”, zaključuju autori.
Intervjui sa stručnjacima i stručnjakinjama koji čine završni dio istraživačke faze projekta potvrdili su zaključke do kojih je dovela kvalitativna analiza, te i oni upućuju na povezanost sindroma sagorijevanja s nestabilnom financijskom situacijom, prevelikom količinom birokracije ili pretjeranim poistovjećivanjem s vrijednostima i misijom organizacije koja dovodi do “suočavanja sa zidom”, kako je osjećaj burnouta opisala Orlean. Stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju kako se saznanja o ovom sindromu i njegovoj prevenciji uglavnom zadržavaju na individualnoj razini, umjesto da im se pristupi kao sustavnim problemima koje treba adresirati na nivou organizacija. “Osobe koje vode organizaciju često nisu kvalificirane za nošenje s ovim problemom i svakodnevno su previše usmjerene na neposredne rezultate aktivnosti, pritom zaboravljajući često zaboravljajući na potrebe zaposlenika. Stoga je prije svega potrebno osvijestiti činjenicu da je promjena na razini organizacije od ključne važnosti, a tek onda ponuditi korektivne alate”, ističu.
Upravo je tim koracima krenuo projekt Burnout aid, koji nakon mapiranja stanja kreće s radionicama na kojima će se raditi na osvještavanju i prepoznavanju sindroma sagorijevanja, a potom i s izradom alata koji će organizacijama civilnog društva biti pomoć u iznalaženju adekvatnih rješenja. Važno je pritom podcrtati opasku koja se provlači kroz istraživanja: umjesto iznalaženja metoda nošenja sa stresom i iscrpljenošću koje doprinose organizacijskoj kulturi orijentiranoj na individualizam i trenutačne rezultate, rješenja se trebaju fokusirati na sustavnu promjenu. Iako do nje ne dolazi jednostavno, jedna od mogućnosti koja se u istraživanju spominje je stvaranje platforme, mreže podrške, sindikata ili nezavisnog ureda koji bi organizacijama civilnog društva omogućio kontinuiranu edukaciju i profesionalnu podršku. S obzirom na posljedice koje je ostavila pandemijska godina, u zbroju s krajnjom neizvjesnošću pred nama, takva se inicijativa čini prijeko potrebnom za prevladavanje zida pred kojim smo se kolektivno našli.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
