Tema Kraj godine uobičajeno je rezerviran za rekapitulacije, prevrtanje brojki i zbrajanje učinjenog. Iznimka nije ni Ministarstvo kulture i medija predvođeno ministricom Obuljen Koržinek, koja je na konferenciji za medije 28. prosinca predstavila postignuća svojeg ministarstva u godini na zalasku i izdvojila prioritete za sljedeću kalendarsku godinu. Iako se pregled rada u ideji primarno odnosio na 2022. godinu, na popisu ostvarenih rezultata značajan dio zauzele su nezaobilazne potpore koje je Ministarstvo uvelo kao odgovor na pandemiju koronavirusa, pa se većina izdvojenih postignuća odnosila na 2020. i 2021. godinu. Istaknuti su i dosadašnji rezultati obnove pojedinačno zaštićenih objekata i objekata unutar kulturno-povijesnih cjelina gradova pogođenih potresom, kao i izrada i donošenje novih zakona: u srpnju je donesen Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, a prvo čitanje prošao je i novi Zakon o kazalištima, unatoč brojnim manjkavostima i štetnim posljedicama na koje je bezuspješno ukazivala kulturna zajednica.
Kao značajan pomak istaknuto je povećanje budžeta za kulturu koji je konačno prešao 1 % – konkretno, u 2023. godini izdavanja za kulturu iznose 1.37 % državnog proračuna. Najveći dio tog povećanja, istaknula je i sama ministrica, odnosi se na sredstva namijenjena obnovi od potresa, pa je pitanje je li riječ o trajnom porastu ili jednokratnom priljevu sredstava iz Fonda solidarnosti. Kako bilo, povećanje ukupnog budžeta utjecalo je i na porast proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima, u prosjeku oko 20 % u odnosu na prethodnu godinu. Iz Ministarstva su se pohvalili i vraćanjem prakse objave rezultata za sljedeću godinu prije isteka tekuće, iznimno značajne za osiguravanje plaća i pravovremeno planiranje aktivnosti, koja svakako predstavlja napredak u odnosu na prošlogodišnji slučaj kada se u nekim područjima rezultate Javnog poziva u kulturi čekalo i do svibnja.
U skladu s uvriježenom praksom inventure na koncu stare i pogleda u ono što nas čeka u godini pred nama, zavirili smo u rezultate Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi RH kako bismo ustanovili na koji način će se povećanje programskih sredstava odraziti na kulturni sektor, prije svega na njegov vaninstitucionalni dio. U tom smislu, kao prvi korak nameće se analiza rezultata za programsku djelatnost dosad znanu kao Inovativne umjetničke i kulturne prakse, koja je spomenutom promjenom Zakona o kulturnim vijećima preimenovana u Interdiciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse. Riječ je o segmentu ključnom za nezavisnu kulturnu scenu kroz koji se financira gotovo sva profesionalna produkcija koja izlazi iz okvira institucionalno afirmirane umjetnosti i kulture, a kontinuirano predstavlja jedno od najslabije financiranih kulturno-umjetničkih područja. Osim promjene naziva, značajno je izmijenjena i sadržajna struktura programske djelatnosti, a ta je promjena, navodi se u pojašnjenju uz objavljene rezultate, proizašla iz nastojanja Ministarstva da “formalno ujedini pojedina područja kulturnog izraza u programskom i financijskom smislu”. Tako su programi suvremenog cirkusa pridruženi suvremenom plesu i pokretu, programi rock glazbe programskoj djelatnosti glazbene umjetnosti, dok su cjelogodišnji galerijski programi upućeni na prijavu u programskoj djelatnosti vizualnih umjetnosti.
Već prvi pogled na budžet nove-stare programske djelatnosti dovoljan je za reguliranje očekivanja: iznosi nešto manje od 5,5 milijuna kuna, odnosno čak je za 1,67 milijuna kuna niži od prošlogodišnjeg. Tim sredstvima financirat će se 307 projekata, među kojima su cjelogodišnji programi, umjetnička istraživanja i produkcije, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika_ca do 30 godina, festivali i manifestacije te edukativni programi. Drastičan rez u njihovom financiranju poprima još alarmantnije razmjere kada se usporedi s ostalim programskim područjima koja sva redom bilježe rast, ponegdje i značajan. U tom smislu, pokazuje se da je najava rasta proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima prilično točna: više imaju sve kulturno-umjetničke djelatnosti financirane u okviru Poziva za javne potrebe u kulturi, izuzev Interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi koje na raspolaganju imaju točno 1.667.000,00 kuna manje.
Ako logiku za rezanje tražimo u prelijevanju budžeta u druga programska područja kojima su pridružene djelatnosti nekada financirane u okviru Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, nećemo daleko dospjeti. Podsjetimo za početak da su programi rock i klupske glazbe Inovativnima pripojeni 2016. godine, kada je njihov ukupni proračun bio nešto više od 7 milijuna kuna. Iduće godine, kao rezultat političkog obračunavanja ministra Hasanbegovića s nezavisnom scenom taj je budžet srezan za pola milijuna kuna, odnosno iznosio je oko 6,5 milijuna kuna. Danas, pet godina kasnije, Interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakseraspolažu s milijun kuna manje nego te postpotopne 2017. godine. S druge strane, kategorija glazbene i glazbeno scenske umjetnosti uvećana je za više od 3 milijuna kuna, vizualne djelatnosti za 1,16 milijuna, a slično povećanje – 1,10 milijun kuna – bilježi područje suvremenog plesa i pokreta te suvremenog cirkusa. Svakako je riječ o dobrodošlim ulaganjima, posebno kada su u pitanju iznimno fragilni sektori kao što su suvremeni ples i cirkus, koja pokazuju da novca ima, samo je pitanje političke volje i odluke na koji način će se raspodijeliti.
Kada je riječ o Interdisciplinarnim i novim kulturnim i umjetničkim praksama, ta raspodjela već godinama izgleda više-manje isto. Najveća dotacija za pojedinačni program iznosi 150 tisuća kuna, ukupno je tek sedam potpora iznad 50 tisuća kuna, dok se glavnina potpora kreće u iznosu od 5 do 25 tisuća kuna, u što su uključeni i cjelogodišnji programi. Uz mizerne iznose odobrenih programa zabrinjava i broj onih koji su odbijenih – bez financiranja je ostalo njih čak 171, između ostalog i neki od najdugovječnijih programa nezavisne kulture. Neki od njih zasigurno su prikladni za financiranje u područjima glazbeno-scenske, odnosno vizualne djelatnosti, no za dio je uistinu nemoguće razaznati kriterije na temelju kojih je donesena odluka o prestanku financiranja. A upravo na detaljno definirane kriterije za vrednovanje programa poziva se Ministarstvo u objavi rezultata, navodeći kako uključuju “relevantnost i refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst, upotrebu novih i inovativnih jezika suvremene umjetnosti, primjenu novih tehnologija i teoretskih istraživanja u programu, interdisciplinarni/transdisciplinarni pristup u istraživanju i produkciji rada, a posebno se vrednuje distribucija programa i uspostava mreže dugoročnih partnerstava koja će omogućiti široku dostupnost programa”.
S obzirom na to da uz rezultate Poziva nisu priloženi sažeci prijava, nemoguće je ocijeniti u kojim je točkama program poput Ljetnog bećarca podudaran, a u kojima primjerice Močvarni dnevni boravak odstupa od navedenih kriterija. Pregledom rezultata razaznajemo samo da je, između ostalog, Udruženju za razvoj kulture odbijen i diskurzivni program Turbina – turbo tribina, da Kulturtreger nije dobio potporu za Booksu u parku, a bez financiranja su ostali i dugovječni edukativni programi poput Škole suvremene humanistike i Kulturpunktove novinarske školice. Bez jasne objave kriterija prema kojima se programi vrednuju i objašnjenja odluke Vijeća, ostaje samo nagađati o mogućim razlozima odbijanja ovih i brojnih drugih programa organizacija i pojedinaca koji su se dokazali dugogodišnjim radom na nezavisnoj kulturnoj sceni.
Na koncu, još više od ukidanja potpora pojedinačnim programima zabrinjava kontinuitet njihova usitnjavanja. Sceni koja se u proizvodnji i distribuciji programa dominantno oslanja na podršku Ministarstva, potpore koje u prosjeku iznose manje od 18 tisuća kuna više nisu dostatne ni za puko preživljavanje. S druge strane, Ministarstvo očito (selektivno) prepoznaje da kulturno polje raste i da njegov razvoj treba pratiti većim ulaganjima, pogotovo u kontekstu bujajuće inflacije i rekordnog rasta troškova hladnog pogona. Prepoznaje to više-manje u svim područjima kulturno-umjetničkog stvaralaštva, osim u onom kojeg obilježava kritičnosti i “refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst”. Hoće li nezavisna scena i ovog puta rezove prebroditi daljnjom samoeksploatacijom (pod uvjetom da još ima što za eksploatirati) ili će organizirano reagirati na jasnu poruku iz Runjaninove, ostaje za vidjeti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
