Tema Piše: Ana Abramović
Iz cjelokupne političke slike upravljanja Zagrebom tema kulturne politike grada rijetko istupa kao zasebna tema. Dok se na marginama uspijevaju dotaknuti problemi upravljanja prostornim resursima i kulturnom baštinom, ostale teme o upravljanju kulturnom infrastrukturom rijetko dolaze na red. Viziju moderne kulturne politike Grad Zagreb nastojao je skicirati u posljednjem strateškom dokumentu gdje su dotaknute i teme participativnih kulturnih politika i aktivnog sudjelovanja u kulturi grada. Prepoznaje li Zagreb, i u kojem obliku, važnost kulturnog i umjetničkog obrazovanja kao važnog segmenta participativne kulture? O kakvom je urbanom okruženju riječ po pitanju ponude programa cjeloživotnog kulturnog i umjetničkog obrazovanja publike, osobito onih koji olakšavaju razumijevanje različitih umjetničkih praksi i razvijaju afinitete za aktivnim sudjelovanjem u kulturnom životu?
U svjetlu kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, Grad Zagreb je u 2015. godini izradio Strategiju kulturnog i kreativnog razvitka za razdoblje od 2015. do 2022. godine. Naime, izrada dokumenta bila je jedan od uvjeta kandidature te je njime predviđeno stvaranje nove slike grada kroz razvoj kulture i umjetnosti, u duhu modernog, pametnog i kreativnog grada 21. stoljeća. Uz analizu stanja pojedinih područja kulture i umjetnosti, strategija spominje sedam strateških ciljeva i planiranih projekata. Što se tiče prepoznavanja važnosti neformalnog umjetničkog i kulturnog obrazovanja, može se reći da strategija ovu temu navodi tek ovlaš, u sklopu strateškog cilja koji se odnosi na povećanje interesa, znatiželje, sudjelovanja i uključivanja građana u kulturne aktivnosti. Ovdje je prepoznat problem slabe integracije kulturnih obrazovnih sadržaja u cjeloživotno obrazovanje građana grada Zagreba te se predlaže unapređenje obrazovanja i prijenosa znanja u području kulture i umjetnosti. U dijelu koji se odnosi na (neprihvaćenu) kandidaturu Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture, ističu se “umjetničko i kulturno obrazovanje i posredovanje” te “cjeloživotno učenje” i vizionarski se spominje razvoj novih alata umjetničke i kulturne edukacije, razvoj platformi za ravnopravni prijenos znanja među umjetnicima i građanima iz različitih društvenih skupina, podrška u razvoju i edukaciji zaposlenih u gradskim kulturnim ustanovama, i tako dalje.
Ako izuzmemo formalne programe obrazovanja u umjetnosti, kao što su osnovne i srednje plesne i glazbene škole te strukovne umjetničke škole, i usmjerimo se prema onim programima koji nisu usko vezani uz ostvarivanje kreativnih talenata nego u širokom smislu doprinose razumijevanju i potiču aktivno sudjelovanje u kulturi i umjetnosti, za kulturu grada Zagreba važne su brojne mogućnosti međusektorske suradnje između kulturnih i obrazovnih ustanova, primjerice suradnje muzeja i škola. Osim uobičajenih aranžmana školskih posjeta ovakvim institucijama, ovdje su osobito vrijedni dodatni edukativni angažmani muzeja i obrada tema prilagođenih različitim dobnim skupinama (primjerice, radioničarski programi Tehničkog muzeja Nikola Tesla). Ipak, na području Grada Zagreba veliku važnost u provedbi programa neformalnog obrazovanja u području kulture i umjetnosti imaju upravo Centri za kulturu u vlasništvu grada. Kritizirani zbog uspavane i zastarjele programske djelatnosti u godinama kada grad više ne prepoznaje njihovu svrhu, djelatnosti kulturnih centara orijentirane su na “provođenja istraživanja s djecom, mladima i građanima svih dobnih i socijalnih skupina, poticanja i promicanja kulture i umjetničkog izražavanja, razvijanja kreativnosti i znanja te društvene odgovornost pojedinaca i društvenih skupina”.
Obrazovanje u programu gradskih kulturnih centara
Centri za kulturu u vlasništvu Grada Zagreba najvažnija su zagrebačka kulturna infrastruktura za provedbu decentralizirane kulturne politike. Dok europske kulturne politike djelatnostima ovakvih centara pridaju veliki značaj u ostvarivanju dostupnosti kulturnih programa i jačanju aktivne participacije lokalnih zajednica u kulturi, njihova vrijednost u domaćem kontekstu i nakon devedesetih godina ostaje maglovita, otkada se i bilježi njihova uspavanost u programskom planu. Međutim, za to vrijeme grad je uspio osigurati održavanje hladnog pogona i njihov institucionalni okvir. Pitanje domaćih izdanaka kulturnih centara, prema Malrauxovom modelu inkubatora kulture dostupne svima, aktualizirala je bivša ministrica Andrea Zlatar Violić, dok je ulazak Hrvatske u Europsku uniju donio signal promjena kroz naznake novih mogućnosti financiranja te modela provedbe i evaluacije programa. U svakom slučaju, specifičnosti upravljanja gradskom kulturnom infrastrukturom odražavaju se i na uspavane prakse gradskih kulturnih centara, u tom trenutku ne sasvim otvorenih prema europskim modelima “birokratizacije posla”, momentima kontrole i evaluacije programa.
Kako god bilo, logika kulturnih centara je u tome da se vrata kulture otvore svim strukturama stanovništva pojedinih dijelova grada te da se stanovništvo u što većem broju uključi u programe koji se nude. Struktura projekata koje je Grad Zagreb kroz program javnih potreba u kulturi financirao u 2016. godini pokazuje da Centri za kulturu kroz svoje obrazovne programe nastoje obuhvatiti različite dobne skupine stanovništva, ponajviše djecu i mlade te osobe starije dobi kojima se nude, primjerice, radionice iz informatičke pismenosti. Iz presjeka financiranih programa nazire se agenda inkluzivnosti s obzirom na to da većina centara nudi barem jedan tip programa koji u svom nazivu naglašava inkluzivan pristup. Među njima su integracijski program glazbenih radionica za djecu izbjeglice u Centru za kulturu Maksimir, program za gluhe i nagluhe pod nazivom Pravo na umjetnost Pučkog otvorenog učilišta te serije programa Jednaki u umjetnosti. Naravno, sam princip inkluzivnosti ima stvarni učinak onda kada ga se nastoji uklopiti u svaku programsku aktivnost. Primjera novih kulturnih i umjetničkih praksi u području kulturnog obrazovanja svakako nedostaje, ali među njima se mogu pronaći oni koji se bave aktualnim temama, kao što je pokušaj modernizacije programa medijske kulture u školskoj dobi. Centar za kulturu Trešnjevka tako je u prošloj godini, u suradnji sa školama, proveo program Filmska kultura. Osim toga, u programu CEKATE-a, daleko ambicioznijem u usporedbi s programima nekih drugih centara, našao se i niz predavanja na teme popularne kulture i socijalne isključenosti.
Centri za kulturu nude širok dijapazon amaterskog obrazovanja u području plesa, likovne kulture, filma i animacije namijenjenih mladima te imaju veliku važnost u provedbi neformalnog obrazovanja, poticanja kreativnosti i pružanja osnovnih i praktičnih znanja i vještina iz ovih područja, često podzastupljenih u školskim kurikulima. Iz perspektive suvremenih kulturnih praksi čini se problematičnim da su ambiciozniji i inovativni programi podzastupljeni u korist onih koji se zadržavaju na ideji formiranja nacionalnih subjekata kroz skučeno identitetsko poimanje kulturnog djelovanja. Primjerice, program Narodnog sveučilišta Dubrava uvelike se temelji na sadržajima koji promiču lokalni i nacionalni identitet. Tu su i teme folklora i izrade narodnih nošnji, radionice vezane za tradicijske i religijske praznike i blagdane, a među njima se nađe i poneki “inkluzivni” program za nacionalne manjine.
Prema otvorenijoj kulturi
Između postojećih programa kulturnih centara i onih koji nude institucije na području formalnog umjetničkog programa kao što su osnovne i srednje škole glazbenog ili plesnog odgoja, a koje sustavno podučavaju učenike u umjetničkim područjima, postoji potreba za programima u području kulturnog i umjetničkog obrazovanja koji nisu determinirani samo ciljevima poticanja talenata, već i općenitog razvijanja senzibiliteta za umjetnost. Također, treba reći i to da je politika dostupnosti kulture dosad prošla brojne faze, a promicanje amaterske i elitne kulture dostupne svim skupinama stanovništva samo je jedna od njih. Iz posljednjeg je izrasla i potreba za otvaranjem područja javne kulture različitim tipovima kulturne i umjetničke ekspresije. U tom pogledu u kulturi grada Zagreba nedostaje ustanova otvorenog tipa s inkluzivnim pristupom ne samo prema različitim skupinama stanovnika, nego i prema različitim tipovima suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi, a posebno onih koje se zalažu za razvoj afiniteta i razumijevanja novih oblika kulture i društvenosti. Naime, odgovornost kulturnog sektora u doba dostupnosti sadržaja koju omogućuju nove tehnologije, leži i u razvoju proaktivnog sudjelovanja u javnoj kulturi.
Uzmimo primjer Hrvatskog instituta za pokret i ples koji u Zagrebačkom plesnom centru (uoči promjena u upravljanju ovom ustanovom) provodi obrazovne programe koji se razlikuju od ostalih komercijalnijih plesnih programa po pristupu plesu kao učenju o tijelu i pokretu s metodama rada iza kojih ne stoji samo estetika, već i cijela filozofija plesa. Najvažnije, ovi plesni programi otvoreni su polaznicima svih uzrasta i razine plesnog iskustva, što znači da u bilo kojoj dobi čovjek može upoznati osnovne plesne tehnike, kroz balet i ostale suvremene stilove.
Kada je riječ o amaterskom djelovanju u kulturi grada Zagreba, prvenstvo ima Kinoklub Zagreb koji još od 1928. godine promovira amatersko umjetničko stvaralaštvo kao prostor slobode dostupne svima. Među obrazovnim programima kao što su radionice kratke filmske forme, pisanja za film, kritike i analize filma, najdužu tradiciju ima Filmska škola KKZ-a, tijekom koje su u ulozi predavača sudjelovali brojni hrvatski filmski djelatnici, a godišnje ovdje nastaje više od 60 filmova. Osim za snimanje filmova, klub je svojevrsna “interaktivna platforma” u kojoj je moguće kreirati i vlastite programe.
Cijeli je niz nezavisnih aktera čiji su programi neformalnog obrazovanja već afirmirani u području kulture grada Zagreba, a čije djelovanje ne bi bilo moguće bez različitih oblika suradnje s gradskim institucijama u kulturi, u pogledu financiranja programa ili korištenja hladnog pogona institucija u kulturi. Kada je riječ o nešto profiliranijim programima, treba spomenuti djelovanje udruge Radiona na području (samo)edukacije i DIY eskperimentiranja te udruge Klubvizija kao jedinog nekomercijalnog laboratorija za rad s analognim filmom na području Hrvatske. Klubvizija djeluje u Studentskom centru gdje organizira jedinstvene programe filmske i fotografske edukacije s analognim filmom (osnove klasične crno/bijele fotografije, radionice cijanotipije, radionice s 16-mm filmom i slično).
Iako odrednice Strategije kulturnog razvitka nisu slika i prilika budućnosti grada, ona nudi viziju inovativnog i inkluzivnog grada te poseban naglasak stavlja na zagrebačke kulturne i kreativne industrije, očekujući njihovu suradnju u ostvarivanju gospodarskog razvitka, profiliranje poduzeća i organizacija s novim poslovnim modelima “inovativne” ekonomije. Viđenje “kulturnog razvoja” može biti u protuslovlju s jačanjem javne kulture grada ako istodobno podrazumijeva smanjivanje javnih proračuna za kulturu, prekarni rad, spore i neučinkovite politike zaštite kulturnih dobara te opadanje razine kulturne i građanske participacije.
Nova viđenja napretka u kulturi i umjetnosti u zadnjim desetljećima postavljaju izazove participativnog donošenja odluka i upravljanja, a obrazovni segment zauzima ključnu ulogu u unapređenju kulturnog i društvenog života. Mogućnosti suradnje između obrazovnog i kulturnog sektora nigdje nisu toliko očite kao u kontekstu modernih gradova gdje je polje kulture i umjetnosti jedan od ključnih saveznika u ostvarivanju kvalitetnog života te prevladavanju suvremenih izazova, ostvarivanja urbane kohezije, kulturne raznolikosti i aktivnog građanstva.
ObjavljenoObjavljeno
