Tema Vesna Laušić
Otkad se, naime, viša kustosica MSU-a Leonida Kovač prije točno godinu dana povukla s posla autora koncepcije stalnog postava muzeja, ali i iz javnosti – potpuno sluđena igrama koje su se oko MSU tada počele voditi – priča se odvijala prema sljedećoj shemi: svakih par mjeseci izbio bi neki "skandal" vezan uz MSU te je Muzej kratko dolazio u žižu javnosti, no to bi trajalo samo par dana, a onda bi odjednom sve potonulo još dublje; situacija bi se na površini potpuno stišala te bi narednih par mjeseci izgledalo kao da se nikada ništa nije ni događalo, a kamoli da se upravo nešto događa. Za to vrijeme, međutim, na dnu balkanskog "Shark Talea", moćnici su po kuloarima krojili sudbinu trenutačno najveće hrvatske kulturne institucije (samo u čeliku, staklu i betonu vrijedne preko 200 milijuna kuna), dok je većina preostalih zainteresiranih sitni(ji)h riba, također po kuloarima, o njihovim trgovanjima i cjenkanjima samo naklapala. Kada bi se pak u muljevitim kuloarima nešto "skuhalo", javnost bi bila informirana o nečijoj ostavci i smjeni te pot/ras/pisivanju i poništavanju natječaja ili ugovora – i sve bi krenulo ispočetka.
Posljednja epizoda serijala dogodila se prije desetak dana: u režiji zagrebačkog Gradskog poglavarstva, vlasnika zbirke i utemeljitelja muzeja, naprasno je poništen natječaj za novog ravnatelja Muzeja. Uz obrazloženje da je Snježana Pintarić "taj posao dobro obavljala i do sada", nadasve istaknuti hrvatski kulturni radnici, članovi gradskog Odbora za kulturu Jozo Radoš, Antun Mateš i Ivo Josipović, odlučili su – bez objašnjenja zašto su ga uopće i raspisivali – poništiti natječaj te dosadašnjoj ravnateljici Muzeja Snježani Pintarić omogućiti da i devetu godinu, doduše sada samo kao vršiteljica dužnosti, vlada muzejom. Tko zna kakvim Arenama i sličnim "gradsko-državnim interesima" potaknuti, time su spriječili da novi ravnatelj postane bivši kustos MSU-a Mladen Lučić, kojega je Gradskoj skupštini, formalno zaduženoj za odlučivanje o imenovanjima, predložio Upravni odbor muzeja, odnosno dva od tri njegova člana – umjetnici Damir Sokić i Vatroslav Kuliš. Treći član, viši kustos MSU-a Tihomir Milovac – koji u Upravnom vijeću predstavlja zaposlenike, odnosno Stručno vijeće MSU-a – bio je pak oštro protiv Lučića, zdušno podržavši S. Pintarić, kojoj je donedavno osporavao i ljudske i stručne kvalitete.
Onima neupućenima, u čitavoj toj priči najčudnije bi moglo biti to što su Sokić i Kuliš prije niti mjesec dana izabrani u Upravno vijeće upravo od strane istih tih gradskih vlasti. Staro Upravno vijeće MSU-a raspušteno je, naime, nakon što je njegov predsjednik akademik Velimir Neidhardt u veljači dao ostavku na to mjesto, prosvjedujući protiv raspisivanja nemeđunarodnog natječaja za ravnatelja, kao i protiv odluke Snježane Pintarić da na osnovu anonimnih recenzija izradu stalnog postava muzeja povjeri višim kustosima MSU-a, (baš) Tihomiru Milovcu i Nadi Beroš, a ne Zvonku Makoviću, s kojim je, također pod patronatom Gradskog poglavarstva, prije godinu dana o tome potpisala ugovor. U tom vakumu bez Upravnog vijeća, ili možda bolje rečeno – u toj crnoj rupi, natječaj je ipak raspisan, te su se na njega javili samo Lučić i Pintarić.
Da bi čitava ova priča uopće bila razumljiva onima koji se ne kreću po kuloarima, film, međutim, treba odvrtiti (barem) još malo unatrag: do početka novog niza serijala, odnosno do već spomenutog povlačenja Leonide Kovač iz igre. U tom trenutku, u osvit ljeta 2006., Zvonko Maković obznanio je javnosti da na izradi koncepcije stalnog postava MSU-a radi već dvije godine, o čemu do tada nisu ništa bili čuli čak ni oni najupućeniji. Odmah je izbila velika polemika između njega i ministra kulture Bože Biškupića, koji je negirao valjanost ugovora o autorstvu nad koncepcijom što ga je Maković potpisao s Gradom i MSU-om te se pozivao na stav (formalno nemoćnog) Hrvatskog muzejskog vijeća Ministarstva kulture da postav trebaju timski raditi kustosi muzeja. Maković, koji je i predsjednik Hrvatskog PEN cetra, na to je odgovorio organiziranjem tribina o odnosu ministarstva prema knjizi i kulturi, prozivanjem Biškupića zbog miješanja u politiku otkupa djela za fundus i sličnim. Njihov odnos, koji nikada nije bio pretjerano benevolentan, pretvorio se tako u gordijev čvor zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, koji kao da nitko već (najmanje) godinu dana nema ni volje ni snage, a možda ni interesa, prerezati. (Kao konačni egzekutori po kuloarima se uglavnom, kao i uvijek u autoritarnim društvima, spominju najviše političke instance – SDP-ov "ljevičarski" gradonačelnik Milan Bandić i HDZ-ov "desničarski" premijer Ivo Sanader, čiji se odnosi prema kulturi gotovo ne razlikuju.)
Za one kojima pak (još uvijek) nije jasno što Biškupić radi u čitavoj priči, recimo i to kako ministarstvo koje on vodi nad MSU-om nema izravne ingerencije, ali sudjeluje s 50 posto u gradnji nove zgrade, Franićeva skoro zgotovljenog 3Dmeandra na križanju zagrebačkih avenija Većeslava Holjevca i Dubrovačke. Osim toga, Biškupić je bio onaj koji je u svom prvom mandatu prije devet godina, unatoč protivljenju gotovo čitave struke, Snježanu Pintarić kao kunsthistoričarku bez ikakvih stručnih referenci u suvremenoj umjetnosti, postavio na mjesto ravnateljice MSU-a. (Nije, naravno, nevažno ni to što je likovna umjetnost područje na kojem se Biškupić, kao dugogodišnji kolekcionar, smatra najupućenijim, no možda treba dodati i kako djela koja on preferira uglavnom nisu i ona na koja se misli kada se kaže suvremena umjetnost).
Ovdje napokon dolazimo do krucijalnog pitanja – pitanja stručnosti svih onih koji su o Muzeju do sada odlučivali, a koje se u dosadašnjim obračunavanjima samo fiktivno potezalo, kada je to nekoj od strana odgovaralo. Obrazlažući zašto su se odlučili za Lučića, Sokić je, naime, ustvrdio kako Snježana Pintarić u svojoj biografiji navodi organiziranje samo 19 izložbi, od čega je nekoliko "falsificirala" jer ih uopće nije ona napravila, dok Lučić broji 25 autorskih projekata, 88 samostalnih izložbi, 25 filmova i 2 monografije. S druge strane, Milovac pak Lučića proziva za "amoralnost i eksploatiranje umjetnika" (neslužbeno se često navodi i njegov nejasni naprasni odlazak s mjesta direktora Pula film festivala). Svih tih nedokaz/an/iv/ih tvrdnji i rekla-kazala optuživanja ima, naravno, još puno, no, i ovo je već dosta i previše da bi se moglo shvatiti o kakvom se trileru radi.
A gdje su u čitavoj toj priči umjetnici i umjetnost, zbog kojih se, valjda, nova zgrada i gradi? Jesu li oni već (davno) pali kao žrtva koja generira radnju trilera? Možda se nova zgrada MSU-a radi samo zbog neviđeno velikog oglasnog prostora, odličnog za predizborne kampanje i širenje korporacijskih monopola? Zašto ne svjedočimo (javnim) pokušajima otpora, akcijama poput "Crvenog/Crnog Peristila", prosvjedima nalik onima protiv devastacije zagrebačkog Cvjetnog trga…?
Budući da se u dosadašnjim prevratima, obratima i skandalima u i oko zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti najmanje čuo glas umjetnika i stručnjaka, za komentar o najnovijim događajima, ali i o tomu zašto je do njih došlo te gdje bi mogao biti izlaz iz sadašnje situacije, upitali smo dvoje istaknutih suvremenih umjetnika, akademika Ivana Kožarića i Vlastu Delimar, te kustosicu tima "Što, kako i za koga/WHW" Sabinu Sabolović.
Objavljeno
Objavljeno
