Tema Kada ovih dana govorimo o odnosu društva i vladajućih prema prostoru kao javnom dobru, razgovor neminovno skreće u okvire političke trgovine i manipulacije, koja se recentno najviše kristalizira u obliku projekta “Zagrebački Manhattan” i izmjenama zagrebačkog Generalnog urbanističkog plana. “Intervencija” u gradsko tkivo koja podrazumijeva prodaju zemljišta arapskom investitoru te uništenje prostora Zagrebačkog velesajma i Hipodroma kulminacija je procesa izmjene najvažnijeg prostornog dokumenta koji traje četiri godine i demonstracija samovolje gradske vlasti koja traje puno duže. Kako u tekstu Protuzakonita demontaža Velesajma i Hipodroma za H-Alter piše Suzana Dobrić Žaja, od trenutka kada je prvi put najavljen “bilo je posve očigledno da je projekt Zagrebačkog Manhattana u suprotnosti s važećim prostornim planovima – Prostornim planom Grada Zagreba i Generalnim urbanističkim planom i da zakonski okvir prema kojem bi se mogao realizirati ovakav projekt zapravo ne postoji”. Jasno je, dakle, kako izgleda odnos vladajućih prema stanovnicima grada, prostoru i prostornom planiranju – sustavno zanemarivanje, pogodovanje interesima vladajućih i investitora, a sve nauštrb onih koji u gradu žive.
Kada govorimo o ovdašnjem i sadašnjem načinu “planiranja” grada, zapravo govorimo o svojevrsnom vraćanju unatrag, regresiji u odnosu na nekadašnje razdoblje planske gradnje i urbanističkih ureda kada su arhitekti više-manje gradili za ljude. Da se slično može reći i za odnos prema stanovanju smatra Diana Magdić koja u tekstu Marginalizacija stambene politike komentira kako su potrebe ljudi – od fizioloških do društvenih – nekad i danas ostale iste, no odnos prema njima stubokom se promijenio. One se u planiranja novih kvartova i naselja uredno ignoriraju i zanemaruju, pa se stoga veliki napor mora uložiti u zadovoljavanje osnovnih potreba jer potrebne infrastrukture naprosto nema. Jednostavno rečeno – zgrade prije nisu bile tek puke spavaonice, a tijekom gradnje nije sve bilo usmjereno prema stiskanju i “uštedi” prostora kao što je to slučaj danas kada je sve podređeno maksimalizaciji profita.
Promišljanje odnosa prema gradu i njegovom modernističkom nasljeđu nerijetka su inspiracija različitim umjetničkim praksama posljednjih godina, a jedan od posljednjih primjera je i multilokacijska izložba pod nazivom Dizajn u gradu 1, održana u studenom 2019. godine u sklopu projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Projekt u okviru programa Kultura u centru provodi Hrvatsko dizajnersko društvo, u suradnji s partnerima Muzejom za umjetnost i obrt, Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika, udrugom Bacači sjenki i Gradom Zagrebom. Navedena izložba može nam poslužiti kao polazište za promišljanje o razlikama i diskrepancijama odnosa prema gradu, prostoru i njegovu oblikovanju nekad i danas. Otvara nam i pitanja o svrsi postava koji, čini se, tek nesvjesno komunicira tekuće probleme današnjice u Zagrebu kada govorimo o odnosu vladajućih prema javnom prostoru grada i posljedicama koje takav odnos ima na živote njegovih stanovnika. Pritom je od konkretne izložbe važnije ukazati na mogućnosti kulturno-umjetničkih praksi u tematiziranju sustavne destrukcije i zadnjeg punkta javnog prostora, kao i njegova konstantnog sužavanja.
Svaki od tematskih djelova izložbe – od vizualnog rješenja Mediteranskih igara u Splitu, preko filmskih plakata, do onih koji se bave serijom izložbi Porodica i domaćinstvo – korespondirao je s lokacijom na kojoj su postavljeni. Korespondencija je, doduše, više usmjerena na puko izlaganje prijašnjega, umjesto na to da odvažnijim i snažnijim povezivanjem kako pojedinih segmenata izložbe, tako i njihovim dovođenjem u vezu sa samim lokacijama, ukaže na disparitet između onoga što je bilo nekada i onoga što je sada. Tako su na različitim lokacijama u Zagrebu (Vlaška, Zvonimirova, Ulica Republike Austrije, Primorska i Tratinska ulici) postavljene kratke plakatne crtice napravljene specifično za ovu izložbu o filmskim plakatima poput onoga za Ko to tamo peva ili Crveni i crni, a koje su dizajnirali Mirko Ilić, Mihajlo Arsovski, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak i Nenad Pepeonik. Odabrane lokacije izlozi su nekadašnjih kina koja su u Jugoslaviji uživala kultni status, dok su drugi segmenti izložbe – koja je, kako organizatori navode “usko povezana s nekim od fragmenata domaćeg dizajnerskog naslijeđa” – smješteni u izlozima neiskorištenih i napuštenih trgovina u pothodniku kod glavnog ulaza u Zagrebački velesajam. Taj pothodnik po zapuštenosti, ali i onome što je nekad predstavljao izrazito podsjeća na druge modernističke kvartove, poput primjerice Splita 3, koji su reprezentirali potencijal, budućnost i prosperitet; planski razvoj grada, a ne njegovo fragmentiranje. Kao i Koteks i Split 3, i Velesajam predstavlja ono što je moglo biti i ono što danas, nažalost, jest.
Izgradnja Velesajma započela je sredinom prošlog stoljeća – točnije, u pedesetima – te je on urbanistički povezan s razvojem Novog Zagreba. Kako autori Borka Bobovec, Ivan Mlinar i Domagoj Sentić navode u tekstu Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju novozagrebačkog centra, izgradnjom Velesajma tadašnje je političko vodstvo dobilo priliku da pokaže razvoj jugoslavenskog gospodarstva i pozicionira Zagreb kao značajno trgovinsko središte jugoistočnog dijela Europe. Zagrebački velesajam bio je tako jedini svjetski sajam na kojem su sredinom 20. stoljeća svoje proizvode izlagali proizvođači iz kapitalističkih i iz socijalističkih zemalja, s posebnim naglaskom na nesvrstane zemlje. Kako se dalje navodi u tekstu, gledajući iz današnje perspektive, Velesajam je bio pozornica na kojoj se ogledalo tadašnje stanje na arhitektonskoj sceni, odnosno može ga se promatrati kao laboratorij za nove arhitektonske oblike i stajališta, zbog čega je i postao zaštićeno kulturno dobro.
Izložba postavljena u pristupnim pothodnicima podsjetila je na oblikovanje knjiga i publikacija koje je radio Mihajlo Arsovski te seriju didaktičkih i propagandnih izložbi Porodica i domaćinstvo koje su održane upravo na Velesajmu u razdoblju između 1957. i 1960. godine. Kako stoji u opisu HDD-a, izložbe Porodica i domaćinstvo za cilj su “imale promociju modernog stanovanja, ali i odijevanja i općenito široki raspon aspekata kvalitetnog svakodnevnog života”, dok u aktualnom kontekstu jasno ukazuju na bitnu razliku u odnosu tadašnje vlasti prema pitanju stanovanja i planiranja grada od onog o kojem govorimo danas. Samim time ono što izložba Dizajn u gradu 1 komunicira nadilazi oblikovanje Arsovskog ili izložbu s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, iako to ne čini eksplicitno.
Promatrajući ono što je izloženo na napuštenim izlozima u pothodniku pokraj Velesajma bilo je, nažalost, teško ne zamijeniti gotovo potpunu nezainteresiranost prolaznika. Možda je to najbolji ukazatelj na to koliko je grad postao tek fasada i koliko malo od njega očekujemo. Čitati plakate o izložbi Porodica i domaćinstvo na kojima se navodi kako se na istome mjestu prije nekoliko desetljeća održavala izložba koja je privukla više od milijun ljudi čini se gotovo kao tragedija. Dok prostorima Velesajma i Hipodroma s jedne strane prijete izmjene GUP-a kojima bi im se dodala mješovita namjena – što bi značilo da se ondje mogu graditi zgrade, trgovine, poslovni objekti i drugi objekt slične namjene – a s druge sustavna zapuštenost koja se ogleda i u tom pothodniku, ova izložba, iako joj to možda nije bila ni prvotna namjera, artikulira problematiku današnjice u kojem takvih događanja, planiranja i oblikovanja više gotova pa nema. Ako prije spomenuti stav o Velesajmu kao laboratoriju za nove arhitektonske oblike i stajališta primijenimo na sadašnje vrijeme, možemo ustvrditi isto – današnje stanje Velesajma i modernističke baštine, tj. odnos prema njima uistinu je vjerna preslika i današnjeg društva i odnosa vladajućih prema gradu.
U kombinaciji s izložbenim filmskim plakatima koji također ukazuju “na jedno drugo vrijeme, kako za medij filma, tako i samoga plakata”, i ono izloženo u pothodniku također ukazuje na svu problematiku gradskog prostora koji se uvelike sveo tek na pamćenje (ako i to) onoga što je bilo. Ipak, nemoguće je oteti se dojmu kako je to i doseg cjelokupne izložbe, koja (možda i zbog činjenice da je Grad Zagreb jedan od projektnih partnera) ne u problematiku upravljanja gradom nekada i sada. Jer danas ne samo da događanje u Velesajmu koje će posjetiti milijun ljudi možemo samo sanjati, ne samo da možemo sanjati plansko planiranje prostora i grada, nego i dani bez najezde privatnog kapitala na zadnji punkt javnog prostora postaju utopija.
I u konačnici, bilo bi korisno i važno da je izložbom Dizajn u gradu 1 uspostavljen nekakav oblik komunikacije s potencijalnom publikom, koja je do te mjere nezainteresirana i do te mjere ne očekuje ništa od prostora kojim prolazi, u kojem obitava i u kojem u živi, da joj je začuđujuća i sama činjenica da netko u njemu stoji, promatra, fotografira, čita. Možda je to ono što od svega najviše obeshrabruje: činjenica da je došlo do toga da grad oko sebe promatramo tek kao kulisu, a ne kao nešto s čim smo u kontaktu i komunikaciji, s čim živimo.
ObjavljenoObjavljeno
