Tema Piše: Ivana Pejić
Kada je u srpnju 2014. godine govorom na ljetnom studentskom kampu u Băile Tuşnadu mađarski premijer Viktor Orbán ocrtao ključne smjernice tzv. iliberalne demokracije, najavivši napuštanje “zapadnoeuropskih dogmi” i okretanje ekonomski “uspješnijim modelima koji nisu liberalni, a možda ni demokratski”, na meti se – po prirodi stvari – našao i treći sektor, apostrofiran kao prepreka u stvaranju nove nacionalne paradigme. Proglašavajući dio nevladinih udruga plaćenicima u službi stranih interesa, Orbán je i službeno započeo obračun sa svima koji iznose kritičke stavove i otvoreno se protive politikama vladajuće garniture. Pritom su gušenje sloboda i rastakanje demokratskih institucija mehanizmi kojima desno-konzervativni Fidesz gradi autoritarni režim od samog dolaska na vlast 2010. godine. Već u prvoj godini mandata restriktivnim zakonom i kontrolom vlasničkih prava ugrožena je sloboda medija, ograničavanjem ovlasti Ustavnog suda narušena neovisnost pravosuđa, a sve zajedno praćeno je jačanjem klijentelističke mreže i slabljenjem socijalne države. U takvoj atmosferi, organizacije civilnog društva ostaju posljednji glas javnosti koji nije pod izravnom kontrolom vladajuće elite, zbog čega su i postale centralna meta Orbánovih napada.
Iako je već tada bilo znakova upozorenja za civilni sektor – modeli financiranja drastično su se promijenili, a udio državnih i lokalnih sredstava u budžetima udruga u 2014. iznosio je manje od 30% – radilo se tek o pripremi terena za dodatno financijsko iscrpljivanje i gotovo potpuno sužavanje prostora djelovanja za udruge nepodobnih agendi. Želeći steći kontrolu nad financiranjem koje se do sada distribuiralo neovisno o Vladi, netom nakon izbora koji su Fideszu donijeli novi mandat žarište napada usmjereno je na Program za dodjelu bespovratnih sredstava – Norveški financijski mehanizam (EEA), jedan od posljednjih značajnih izvora financiranja civilnog društva u manje razvijenim zemljama članicama Europske unije. Dok se u početku možda i moglo činiti kako optužbe da Norveška putem EEA-a pokušava utjecati na mađarsku politiku nemaju razmjer veći od diplomatskog skandala, njihov puni doseg postao je očit kada je Ured premijera objavio “crnu listu” – popis organizacija civilnog društva koje svojim “problematičnim” djelovanjem podrivaju nacionalni suverenitet. Popis je uključio vodeće organizacije koje se bave ljudskim pravima, borbom protiv korupcije, rodnim i LGBT pitanjima, protiv kojih je u pro-vladinim medijima krenula i difamacijska kampanja (smear campaign), što je na koncu dovelo do nezakonitog pretresa ureda organizacija koje su upravljale donacijama, predvođenih Ökotársom.
Voditeljica organizacije Veronika Móra smatra kako je ovakav razvoj događaja bio svojevrsna šok terapija za pogođene aktere. “Napadi su ukazali na neke dugogodišnje slabosti mađarskog civilnog društva koje je, djelujući u relativno stabilnom okruženju, izgubilo iz vida potrebu za širenjem vlastite baze. Kao rezultat toga, veliki dio javnosti nije imao – i još uvijek nema – stvarno razumijevanje o tome što je civilno društvo, koja je njegova uloga i zašto je važno za demokraciju”, ističe. Vladino šikaniranje osvijestilo je potrebu za jasnijim komuniciranjem aktivnosti organizacija i promoviranjem njihovog rada za javno dobro puno dalje od projektnih izvještaja, no ostaje pitanje hoće li nevladine organizacije u okolnostima drastičnog financijskog iscrpljivanja uopće opstati. Značajan broj njih vraća se volonterizmu, dok se drugi okreću individualnim podržavateljima te se “drže na aparatima” crowdfunding kampanjama i poticanjem na porezno izdvajanje od 1% koje fizičke osobe u Mađarskoj mogu prema vlastitom odabiru usmjeriti određenoj nevladinoj organizaciji. Móra primjećuje kako je vladina anti-ngo kampanja poslužila i kao prilika za izravno prezentiranje funkcije civilnog društva građanima i u tom smislu dijelom imala i mobilizacijski učinak na nivou individualne podrške.
Osim o privatnim donacijama koje tek manjim dijelom mogu nadomjestiti potpunu odsječenost “neprijateljskih” organizacija od javnih izvora financiranja, njihov opstanak ovisi prije svega o inozemnim fondovima. Stoga je početkom 2017. Orbánova vlada najavila plan “reguliranja” inozemnog financiranja nevladinih organizacija, gdje je pod izlikom “transparentnosti” cilj bio ograničiti pristup ili izvršiti kontrolu nad sredstvima koja im stoje na raspolaganju neovisno o mađarskim provedbenim tijelima. Pola godine kasnije usvojen je Zakon o transparentnosti organizacija podržanih iz inozemstva, prema kojem sve udruge i zaklade koje godišnje prime više od 25 000 EUR iz stranih izvora ulaze u sudski registar “udruga koje financiraju strane ustanove”, što organizacije onda moraju istaknuti na svojim web stranicama i svim drugim publikacijama. Iako nepoštivanje zakona može rezultirati i ukidanjem pravnog statusa udruge, nekolicina njih odlučila se na bojkot zbog kojeg dosad nisu snosili pravne posljedice. Stigmatizacijski efekt zakona ponešto je razblažila i činjenica da su se na popisu našle i organizacija poput Crvenog križa i različite udruge za zaštitu životinja, koje je teško karakterizirati kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. No, Móra upozorava da – iako možda ne funkcionira na širokom frontu kako je zamišljen – indirektan efekt stigmatizacije itekako osjećaju manje organizacije koje se ne usuđuju primati strane donacije kako bi i dalje mogle ostvarivati potporu na lokalnom nivou.
Najava zakona bila je početak koalicije Civilizáció putem koje su pogođene organizacije udruženim snagama nastojale pružiti otpor sustavnom gušenju ljudskih i građanskih sloboda u Orbánovoj režiji. Uz kolektivne tužbe, organiziran je i veliki prosvjedni skup na kojem je kao simbol značaja civilnog društva za Mađarsku formirano “civilno srce” koje će postati simbol njihove borbe protiv represije. A ona je dodatno pojačana uoči lanjskih parlamentarnih izbora, kada je najavljen novi paket zakona protiv Georgea Sorosa i “njegove mreže” nevladinih organizacija putem koje navodno potiče masovne migracije i provodi svoj “plan” islamizacije Europe. Na ovoj platformi, eksploatirajući antiimigrantsku histeriju Fidesz osvaja još jedne izbore, te uz kozmetičke izmjene prvotnog nacrta uvodi tzv. Stop Soros, zakon kojim se kriminalizira pružanja pomoći tražiteljima azila, uključujući pravnu pomoć i pružanje informacija, a za prekršitelje propisa predviđa i zatvorsku kaznu. Ovakvo zaoštravanje političke klime naglasilo je potrebu za ustrajanjem na povezivanju i solidarnosti među nevladinim udrugama, koje su prije napada vrlo malo surađivale. “Mnoge organizacije nisu ni shvaćale da pripadaju zajedničkom polju dok ga nisu trebale braniti”, navodi Móra ukazujući na pozitivne promjene u trećem sektoru koje se pokazuju neophodnima za njegov opstanak.
A on će uvelike ovisiti i o povezanosti organizacija koje se bave politički nepodobnim temama sa širim društvenim pokretima, potaknutima nedavnim uvođenjem paralelnog sudskog sustava i izmjenom zakona o radu. “Robovlasnički zakon” koji poslodavcima omogućava nametanje 400 prekovremenih radnih sati godišnje (za razliku od dosadašnjih 250) s rokom isplate od tri godine, do kraja je ogolio plan povećanja “ekonomske uspješnosti” najavljen u govoru s početka teksta. Njegova cijena postala je jasna i mađarskim radnicima, koji su okupljeni u demonstracijama diljem zemlje pokazali da su se spremni suprotstaviti Orbánovoj viziji prosperiteta. Nevladine udruge, koje su nakon prvotnog šoka krenule u stvaranje jedinstvene fronte, u tome im mogu i trebaju biti saveznice, dok one domaće, suočene s političkom klimom sve više neprijateljski nastrojenom po civilno društvo, i same trebaju razmišljati o strategijama otpora.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
