Tema Piše: Ivana Pejić
“Posljednji dan Attacka u Rupi […] su nastupile Not Your Bitch, sa svojom predstavom ‘Gole i ćelave’. Nisam ih prije gledao i stvarno nisam znao što da očekujem, ali ovo je bilo žestoko, intezivno i u svakom pogledu jako – predstava koja udara svom snagom, direktno i bez okolišanja. Ja sam se oduševio, koliko sam čuo i drugi su, a tebi (koja/i ovo čitaš) ću samo preporučiti da to sljedeći put ne propustiš…”
U preporuku iz osvrta na izvedbu Gole i ćelave uprizorenu u prosincu 1997. godine za gostovanja Attacka u Klubu studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tadašnji su se čitatelji Arkzina mogli uvjeriti već par mjeseci kasnije. Predstava je, naime, ponovno izvedena na svečanom otvaranju prvog Attackovog prostora u bivšoj tvornici igračaka Biserka u Heinzelovoj ulici, koji je nedugo potom postao reprezentativno mjesto stvaranja i predstavljanja vaninstitucionalne scene, i one postojeće i one novooformljene. Okupljao je pojedince i kolektive raznih profila, među kojima su posebno propulzivne bile izvedbene skupine koje su iskušavale nove modele, uključujući i one feminističke, a čije je djelovanje mlađoj generaciji i široj publici danas uglavnom sasvim nepoznato.
Ispravak u smjeru prepoznavanja njihove uloge u zagrebačkoj nezavisnoj umjetničkoj sceni poznih devedesetih godina ponudila je prošlotjedna, treća u nizu tribina Rubne prakse feminističke umjetnosti – primjer: lokalna scena na kojoj je voditeljica ciklusa Suzana Marjanić ugostila članice nekadašnjeg feminističkog kolektiva Not Your Bitch!, multimedijalne umjetnice Maju Kovač i Marinu Petković Liker. Program Galerije Prozori započet u rujnu 2019. posvećen je pregledu lokalne umjetničke scene upravo iz rakursa njezinih rubnih pojava i iskliznuća iz jasno definiranih pozicija. Tematika rubnih praski naslanja se i na položaj same Galerije koja djeluje u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića smještene na periferiji grada, pri čemu je ta specifična iščašenost iz galerijskog sustava te hibridnost prostora od vodstva spretno prihvaćena i iskorištena za otvaranje novim poljima i mogućnostima.
U razgovoru naslovljenom Od Attacka do osobnih poetika izvedbenih praksi, Petković Liker i Kovač osvrnule su se na klimu koja je vladala izvedbenom, ali i širom umjetnčkom scenom od sredine devedesetih, kada Not Your Bitch! djeluje paralelno s drugim feminističkim kolektivima poput Théâtre des femmes Anice Tomić, grupe Ultraviolet ili punk benda The Schizoid Wikler’s u kojem je Maja Kovač bila jedna od članica. Odmak od dominantnih tokova, želja i potreba za slobodnim izražavanjem, okupljanje, razmjena i međusobno podržavanje manifestacije su attackovske energije – kako je naziva Marjanić – koja je bila “bučna, energična i pokazala da postoji izraz otpora”. Većina tadašnjih alternativnih grupa nije bila dotirana ni iz gradskog, niti iz državnog proračuna za kulturu, nisu imale ni adekvatne prostore u kojima bi mogle raditi, a svoj su izraz gradile upravo u opozciji spram onog što se događalo u institucijama. “Radili smo što smo htjeli”, riječi su kojima je Kovač u ranijem razgovoru s Anicom Tomić sažela pokretačku ideju i agendu grupe. “Nismo imali podršku institucija jer nam nisu trebale. Postavili smo se kao mladi kreativni ljudi koji se bave alternativnim kazalištem i koji su osnovali mikrokozmos unutar svog neaktivnog okruženja”, pojašnjava.
No, Petković Liker danas dodaje kako je prvotni impuls ipak začet unutar institucija, konkretno u Zagrebačkom kazalištu mladih u kojem su obje umjetnice bile aktivne u srednjoškolskim i studentskim danima. Ključnu ulogu u tome odigrao je pedagoški program ZKM-a kroz kojeg su se upoznale sa suvremenim promišljanjem kazališta i novim jezikom izvdbenih praksi koji je postao “nulta točka” razvoja njihovih osobnih izraza. “Tad je još postojao i odjek kazališta sedamdesetih i osamdesetih, taj je odjek bio jak i oblikovao je naš svijet, nekako se prirodno na njega nastavljao”, ističe. Tako se priča o poletu alternativnog ili amaterskog kazališta devedesetih direktno naslanja na pitanje kontinuiteta, kako u odnosu prema predratnom nasljeđu tako i prema post-tranzicijskom ili post-kriznom periodu. Iako su i dalje akterice scene – Kovač kao glumica, plesačica i dramska pedagoginja, a Petković Liker kao kazališna redateljica i suosnivačica umjetničke organizacije Četveroruka koja se bavi promišljanjem novih kazališnih praksi – tribinom je prevladao sentiment da suvremena kazališna scena nije ni blizu toliko živahna i propulzivna kao što je to bila prije 20 ili 25 godina.
Uzroke takve stagnacije moguće je tražiti samo u nedostatku ozbiljne, sustavne podrške suvremenom kazalištu, prije nego u generacijama koje nisu iskoristile slobodu “da rade što žele”. Institucionalni nemar i izostanak mehanizama koji bi novim umjetničkim organizacijama u polju izvedbenih umjetnosti omogućili kontinuiran rad ključni su odgovor za isprekidanu liniju razvoja suvremenog kazališnog izraza, dok je podjećanje na prošle, “rubne” i inovativne prakse dobar početak njene ponovne uspostave.
ObjavljenoObjavljeno
