Tema Piše: Vesna Laušić
Takvom zaključivanju vodilo je dosta filmova ovogodišnjeg ZagrebDoxa, no najupečatljiviji primjeri bili su pobjednik međunarodne konkurencije Doxa, američki «Rat/ples» Seana Finea i Andree Nix Fine, nepravedno (od žirija) zapostavljeni «Kraj duge» Australijanca Roberta Nugenta te «Vrag je dojahao na konju» Annie Sundberg i Rickija Sterna (SAD). Prvi film govori o djeci u sjevernoj Ugandi koja, nakon što su u građanskom ratu svjedočila najgorim zvjerstvima, nadu i smisao života (trenutačno) nalaze u pripremama za državno plesno natjecanje. Spoj vrlo nadahnutih, gotovo poetskih filmskih slika i potresnih scena, poput one u kojoj se djevojčica neutješno rida na mjestu gdje su joj "pobunjenici iz šikare" ubili oca, priskrbile su filmu nominaciju za dokumentarističkog Oscara ali i optužbe za "ratnu pornografiju".
Drugi navedeni film, "Vrag je dojahao na konju", po sadržaju je sličan "Ratu/plesu", no, kako su isticali kritičari, puno je otvorenije aktivistički, gotovo propagandni dokumentarac, koji poziva svijet da se angažira protiv užasa u sudanskoj pokrajini Darfur, "gdje vlada koju vode Arapi sustavno istrebljuje mjesno crnačko stanovništvo". U odnosu na njih, ono što se događa u trećem filmu o Africi, "Kraju duge", naizgled je sasvim benigno; ali samo naizgled: promjene koje u život stanovništva zabačenog područja Gvineje unosi dolazak globalne «Kompanije» za eksploatiranje zlata nisu baš tako drastične kao ono što se događa u Darfuru, ali su svjedno nagle i neprirodne, te u (životnu) opasnost dovode ne samo lokalnu kulturu nego i stanovištvo.
Da se ne bi pomislilo kako se ratovi, eksploatacija i nepravde događaju samo u Africi, treba spomenuti i čitav niz sličnih filmskih uradaka koji su na ZagrebDox došli iz ostalih dijelova svijeta: "Pošalji metak" («Manda Bala») Jasona Kohna, o nasilju i korupciji u Brazilu, "Gubitnici i pobjednici" Ulrike Franke i Michaela Loekena, o kineskim radnicima u Njemačkoj, "Sve je bijelo u Barkingu" Marca Isaacsa, o rasizmu u londonskom predgrađu, "Do koljena" ("Knee Deep") Michaela Chandlera, o mladom Amerikancu koji planira majčino ubojstvo, "Beskorisno" Jia Zhang Kea, o radnicima modne industrije u Kini, "Durakovo, selo budala" Nino Kirtadze, o ruskom tajkunu …
Posljednja dva od pobrojanih filmova bili su možda i najveća razočaranja festivala: prvi je došao s reputacijom uratka autora "Mrtve prirode", no nije ponudio ništa do razvučeni prikaz teškog života radnika u modnoj industriji, dok se drugi, u Sundanceu nagrađeno "Durakovo", dotakao potencijalno puno privlačnije teme – karikaturalnosti ruskog i općenito istočnoeuropskog tranzicijskog tajkuna. No, u prikazivanju lokalnog moćnika koji religiozno-militarističkim metodama vodi "selo za preodgoj tranzicijskih gubitnika", renomirana gruzijska autorica Nino Kirtadze stala je na pola puta. Šteta, jer ideologija "Bog, car i domovina", koju propovijeda trbušasti ruski tajkun, jako podsjeća na onu "profit, gazda i globalizacija" kojom neki "preodgajaju" zbunjeni puk u Hrvatskoj.
Iako su, dakle, globalne teme dominirale, na 4. ZagrebDoxu bilo je i dosta zanimljivih dokumentaraca iz regije koji su se uglavnom bavili ne lošom sadašnjošću nego još gorom (ratnom) prošlošću. Vjerojatno i zbog njihove prostorne i vremenske bliskosti, upravo su ti, regionalni filmovi potaknuli ponajviše pitanja o granicama dokumentaristike, pogotovo ono o tomu dokle može i smije ići u prikazivanju (ratnih) strahota. Tu, vruću temu suvremenog svijeta naznačio je već "Rat/ples", u kojem se djecu «tjera» da govore o proživljenim užasima, polemike i osude izazvao je i "Zoo" Robinsona Devora o američkim sodomistima, no najdrastičnije je to pitanje ipak postavio srpski dokumentarac "Škorpioni- spomenar" Lazara Stojanovića, autora koji je zbog kultnog "Plastičnog Isusa" 70-ih proveo tri godine u zatvoru. Višeminutna scena u kojoj danas uglavnom za ratne zločine osuđeni pripadnici srpske specijalne jedinice Škorpioni bezdušno i zabavljajući se ubijaju mahom malodobne zatočenike iz Srebrenice, nešto je, naime, najstrašnije viđeno do sad, nakon čega je teško izbjeći noćne more.
Treba li uopće takve stvari prenositi na platno – bilo je jedno od pitanja i tribine "Rat i Dox", na kojoj je posljednji dan festivala filmski kritičar Jurica Pavičić okupio Tamar Yarom iz Izraela, Namika Kabila iz Bosne i Hercegovine, Lazara Stojanovića koji već neko vrijeme živi u SAD, te scenariste na Doxu također prikazanog "Pada Krajine" Filipa Švarma i Radoslava Ćebića iz Srbije, i autora filma "Tri", Gorana Devića iz Hrvatske.
Na tribini se moglo čuti dosta zanimljivih opaski – Lazar Stojanović istaknuo je kako je "režiranje zapravo upravljanje pažnje publike", kao i da "ljudi unaprijed vjeruju u ono što vide na slici, za razliku od onoga što čitaju", Namik Kabil govorio je o sindromu "poricanju poricanja" svega što se na prostorima ex Jugoslavije nedavno događalo … Iako tribina nije završena nikakvim unisonim zaključkom, ostao je dojam da se većina slaže kako je trenutačna dominacija dokumentaraca o ratu i prošlosti s jedne strane nužno odrađivanje (žurnalističkih) dugova, a s druge – svojevrsna kolektivna psihoterapija. No, i u svemu tomu bi – prema riječima Tamar Yarom, s kojom donosimo i intervju – trebalo biti oprezan, inače će se dogoditi kontraefekt – da publika naprosto odbije gledati nešto što joj je previše strašno.
Ukratko rečeno, i ovogodišnji ZagrebDox ponudio je brojnoj publici mnoštvo prilika za putovanja na istok i zapad, sjever i jug Zemlje, kao i mogućnosti za povratak u prošlost i stvaranje slike o potencijalnoj budućnosti. Jedina ozbiljnija primjedba 4. ZagrebDoxu – uz onu da među viđenim filmovima nije bilo baš puno metafilmski i/li poetski raspoloženih – mogla bi stoga ići na izbor dobitnika glavnih nagrada, i to ne samo zato što se radi o isključivo anglofonim autorima.
Veliki pečat Doxa u međunarodnoj konkurenciji dobio je, naime, već spominjani "Rat/ples", koji se od istovremeno nježnog i beskompromisnog "Da vidim smiješim li se" i minimalistički raskošnog «Kraja duge» izdvojio samo po atraktivnosti, a to baš i nije vrlina koju je Dox do sada stavljao u prvi plan. Nagrada za film autora do 30 godina pripala je pak Marcu Jacobsu, autoru filma "Samo jedan gledatelj" o pastoru pentekostalne crkve u San Franciscu koji kani snimiti najbolji film biblijske tematike ikad. Iako na momente zabavan, na njegovu postolju mnogi bi vjerojatno radije vidjeli dokumentarac koji na sličan način tretira tamošnje ili ovdašnje političare, budući da oni nerijetko, i s puno ozbiljnijim posljedicama, u ime ovoga i onoga ljudima obećavaju svašta a ne ostvare ništa.
"Vjenčanja i pelene" Antonete Kastrati Cooper Johnson i Caseya Coopera Johnsona, film o muško-ženskim (bračnim) odnosima na Kosovu koji je pobijedio u regionalnoj konkurenciji, zanimljiva je i povremeno duhovita studija patrijarhalnog društva, no, usredotočiti se na tako izrazito nepolitičku teme u ovom trenutku na Kosovu doima se sasvim eskapistički. Izbor tog filma za regionalnog pobjednika, to je čudniji kada se zna da su u konkurenciji bili i snažna slovenska "Djeca s Petričekovog brda" Martina Zupaniča, o preživjelima iz partizanskog logora Teharjevo, kao i dubinski "Informativni razgovori" Namika Kabila o današnjim stanovnicima BiH i njihovim sjećanjima.
Razgovor s izraelskom redateljicom Tamar Yarom
ObjavljenoObjavljeno
