Tema U svojoj knjizi Zatvorska priča koju je počeo pisati već u zatvoru, Aleksa Nešić u 30 poglavlja piše o uvjetima u srpskom Centralnom zatvoru, ili jednostavnije CZ-u. On je u CZ-u proveo 8 mjeseci, od ljeta 2011. do početka 2012. godine zboga pokušaja ubojstva hladnim oružjem. U tih 30 poglavlja Nešić jasnim, novinarskim stilom (što nije slučajnost, autor se tijekom boravka u zatvoru morao u potpunosti odmaknuti od uvjeta koje je gledao kako bi ih mogao opisati) prikazuje zatvorsku svakodnevicu, od (ne)higijenskih uvjeta, hrane koja se poslužuje i zdravstvenih usluga, pa sve do sitnih, uglavnom sadističkih igara i igrica koje zatvorenici smišljaju kako bi skratili preduge dane provedene u okružnom zatvoru i barem donekle ispunili slobodno vrijeme. A slobodnog vremena je mnogo, jer od dvadeset i četiri sata koliko ih u danu ima, zatvorenici dvadeset i tri provode unutar svoje zatvorske ćelije; duge i monotone sate dana prekidaju tek hranjenje i jednosatna šetnja na četiri šetališta okružena ostatkom zatvorske zgrade, tuširanje dva puta tjedno, posjet zatvorskom dućanu koji se odvija jednom tjedno i posjete obitelji i prijatelja dva puta mjesečno u trajanju od 30 do 60 minuta.
U CZ-u je u trenutku tiskanja Zatvorske priče bilo oko 1,500 zatvorenika, iako je zatvor osmišljen za njih 450, a i ostali su zatvori (kao i uostalom oni u Hrvatskoj i drugdje u svijetu) kapacitirani do krajnjih granica; u Srbiji se iza rešetaka tako nalazi oko 11,500 ljudi, što je negdje za 4,000 zatvorenika više no što ih zatvori mogu primiti. O lošim uvjetima u Centralnom zatvoru svjedoči i činjenica da je preko 30 liječnika specijalista i medicinskih sestara dalo otkaz u zatvorskoj bolnici CZ-a zbog katastrofalnih uvjeta rada. Zbog svih tih loših uvjeta su pritvorenici “tokom posljednjih desetak godina u nekoliko navrata kroz pobune i štrajkove glađu zahtijevali da se jedan dan u pritvoru računa kao dva dana na odsluženju kazne” (Nešić: 8-9). Ako to sve nije dovoljno, posebno preporučujem dva poglavlja iz Nešićeve knjige, ono o zdravstvenoj službi u CZ-u kao i ono u kojem opisuje što se događa kada u zatvoru zaboli zub.
Stvari nisu bitno drugačije ni ovdje. Penalni sustav Republike Hrvatske razlikuje kaznionice i zatvore. Kazna duža od šest mjeseci izvršava se u sedam kaznionica koje mogu biti zatvorenog, otvorenog i poluotvorenog tipa, te 14 zatvora u kojima se izvršava kazna do šest mjeseci, dok su u četiri zatvora zasnovani posebni odjeli za dulje izvršavanje kazne. I ovdje također dolazi do istih problema kao u Srbiji, kapaciteti hrvatskih zatvora prekoračeni su za 130% – trenutačno se na odsluženju kazne nalazi 4,800 zatvorenika, 1,000 zatvorenika više no što je sustav predvidio – što naravno otežava izvršavanje kazne: “narušava standarde smještaja, utječe na pružanje odgovarajuće zdravstvene njege i otežava provođenje klasifikacije i kategorizacije zatvorenika, čime izravno dovodi u pitanje rad, napredovanje i razvoj posebnih i općih programa tretmana, a naročito individualizaciju tretmana”, kao što tvrdi Angel Andonov (i sam zatvorenik) u svom tekstu Primjena pojedinih odredaba Zakona o izvršenju kazne zatvora. Naravno da ovakvi loši zatvorski uvjeti utječu na zatvorenike i na njihovo vrijeme provedeno u zatvoru jer, kao što piše Nešić, “(l)judi na slobodi nisu svesni koliko je teško pojedincu u istrazi, pogotovo u CZ-u, da se pokrene, da radi nešto konstruktivno sa svim tim beskrajnim i sumornim slobodnim vremenom.” (34).
Budući da je svrha kazne zatvora “osposobljavanje zatvorenika za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima” (Zakon o izvršavanju kazne zatvora RH), nije baš jasno kako dvadeset i dva sata provedena u zatvorskoj ćeliji bez ikakvih sadržaja pridonose tom osposobljavanju. No, zato postoje programi i inicijative koje bar donekle pokušavaju ponuditi zatvorenicima sadržaje koji će im pomoći ispuniti slobodno vrijeme u zatvoru, ali i pomoći pri integraciji u društvo nakon izlaska iz zatvora. Dosta se programa tako usredotočuje na nabavku knjiga za zatvorenike i popunjavanje siromašnih zatvorskih knjižnica, poput recimo projekta izdavačke kuće AK Press ili zagrebačkog Infoshopa Knjižnice Pippilotta. AK Press organizira akciju doniranja 15 dolara svakog mjeseca, kojom tako omogućuje da se svaki mjesec određenom zatvoreniku (možete navesti osobu kojoj želite slati knjige, ali pritom morate biti sigurni da ta osoba u zatvoru knjige može primiti) šalju knjige koje tiska taj izdavač, dok je Pippilotta u suradnji sa splitskom udrugom Skribonauti obnovila akciju doniranja knjiga, započetu davne 2000. godine i kojom popunjavaju zatvorske knjižnice.
Nesrazmjer sati provedenih unutar zatvorske ćelije i van nje primijetila je i Louiza Bouharaoua koja je s još nekolicinom zainteresiranih preko udruge Skribonauti pokrenula projekt Pisce u zatvor. Udruga koja je prvotno nastala kako bi oživila književnu scenu grada Splita, polako je počela raditi s marginaliziranim društvenim skupinama, poput umirovljenika, djece s posebnim potrebama i na koncu zatvorenicima, te su tako 2011. godine u splitski zatvor na Bilicama prvi put doveli pisce. Ono što je Louizu i ekipu iz Skribonauta “natjeralo” da i dalje rade sa zatvorenicima bili su upravo (moramo li reći grozni) uvjeti u splitskom zatvoru, ali i nešto drugo – nevjerojatna uključenost i zainteresiranost splitskih zatvorenika na organiziranoj tribini. Naime, zbog prenapučenosti hrvatskih zatvora kazne različitog trajanje se izdržavaju u zatvorima, a da oni nemaju ono što i kaznionice – razne dodatne prostorije i infrastrukturu za rad – a zatvorenici 22 sata provode u zatvorskim ćelijama, a 2 u šetnji zatvorskim dvorištem, bez ikakvih programa koji olakšavaju boravak u zatvoru.
Korak dalje u radu u penalnom sustavu otišao je kolektiv Lieux Fictifs, koji je više od 20 godina uključen u razne umjetničke projekte u zatvorima te koji je od 2009. do 2013. sa zatvorenicima napravio dvije video instalacije: Memory images, mirror images i Dans la solitude des champs de coton (U samoći pamučnih polja), koja je predstavljena i u Zagrebu na Human Rights Film Festivalu 2014. godine. Kolektiv radi tako da projektima spaja umjetnike i zatvorenike kroz koje se zatvorenici razvijaju i kao pojedinci, ali i kao dio kolektiva, te razvijaju vještine koje će im koristiti u vanjskom svijetu. U samoći pamučnih polja filmska je instalacija na kojem je zajednički radilo 27 zatvorenika zatvora Barnettes te stanovnici Marseillea. Cilj je projekta zatvorenike uključiti u proces kojim dobivaju vještine koje će im pomoći da bude zapošljiviji (budući da veliki broj zatvorenika nikada ni nisu bili dio tržišta rada), ali i djelovati transformativno. Zanimljivost ovog projekta, budući da je uključio i zatvorenike i stanovnike Marseillea, jest što je djelovao “unutra” (dakle, na zatvorenike), no istovremeno i prema “vani”, na one “na slobodi”, otvarajući pritom put komunikacije zatvorenika s vanjskim svijetom, ali i stvarajući neke oblike solidarnosti. Jer ne samo da zatvorenici ovakvim radom, uz usvajanje važnih vještina uspijevaju zamisliti i svijet van zatvora, ljudi na slobodi dobivaju uvid u svijet “unutra”, shvaćaju da smo svi povezani i odgovorni jedni za druge te se tako stvara solidarnost sa i prema zatvorenicima.
Ovakav rad sa zatvorenicima u koji je uključena i zajednica je oblik rada o kakvom u Hrvatskoj još možemo samo sanjati; naime, kako bi organizirali svoje tribine i razne radionice (poput filmske i radionice animacije i stripa) Skribonauti sve potrebne dozvole pribavljaju preko Ministarstva pravosuđa, koje potom odobrava projekte i šalje kontakte upravitelja pojedinih zatvora, s kojima potom voditelji programa stupaju u kontakt. No, Bouharaoua pritom projektu ne dodjeljuje preveliku transformativnu važnost, ona ga vidi kao ono što i jest, način da se zatvorenicima barem donekle olakša vrijeme provedeno u zatvoru. Jer kao što i sama kaže, resocijalizacija je previše kompliciran proces, te zahtijeva više aktera i politku koja promišlja ne samo zatvore, zatvorsku kaznu i resocijalizaciju, već i sustav koji zločin proizvodi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
