Draga Dora,
umjetnički genij još nije mrtav, iako nam to obećavaju barem od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na fakultetima sam učila o Smrti autora, o tome da je ideja genijalnosti nešto što je pripadalo drevnim umjetničkim pravcima poput romantizma ili da se njome zanose samo oni najiritantniji kolege napuhani ambicijom, samopromocijom ili naprosto jednom uvjerenošću da su strahovito posebni, a promaklo im je da nisu. Ipak, ta umjetnička genijalnost pokazuje se podmuklijom i žilavijom nego što je to na prvi pogled očito.
Npr. u svojim radnim situacijama, koje su uglavnom smještene u kontekst kolektivne kulturne proizvodnje, vrlo često svjedočim privatizaciji zajedničkog truda, ideja i kreativnosti pod Nečijim Imenom. Nerijetko primjećujem da prijedlozi koje razni suradnici_e daju za zajedničku stvar kasnije budu pripisani samo jednoj osobi. Često također svjedočim tome da netko nešto kaže, samo da bi kasnije to netko ponovio na upečatljiviji način i pobrao sve zasluge.
I ta osoba čak ni ne mora nužno biti muška, iako često jest. Ne mora više niti biti zlostavljač_ica klasičnog tipa: ne urla na kolege, ne gađa ih predmetima, ne potplaćuje ih, niti ikoga seksualno uznemiruje – baš naprotiv, često ovoj vrsti privatizacije svjedočim u situacijama koje se vole kititi opisima mekanih struktura, u kojima smo nježni jedni prema drugima, ali i dalje netko iz te mekoće izađe s poenima genijalnosti.
Tražim li previše? Jesam li naivna ako mislim da bi kolektivno stvorena umjetnost trebala pripadati kolektivu, a ne Geniju? Ima li uopće umjetnosti bez narcizma? Moramo li i za smrt umjetničkog genija također čekati smrt kapitalizma i patrijarhata? Ne da mi se čekati, pa sam htjela zamoliti za savjet kako da se nosim s tuđom genijalnošću kad već svoje nemam. Nekoliko sam se puta poželjela prestati baviti kulturom, ali nažalost ništa drugo ne znam raditi, a i nekako sumnjam da su druge radne okoline pošteđene svojih Genija. Unaprijed hvala na pažnji i nadam se da će moje pismo naći put do tvojeg srca.
Draga antigenijalko,
uh, teško pitanje. Kako se nositi s ljudima koji se kite tuđim perjem, i pritom uživaju status genijalaca? Takva ponašanja zaslužuju onaj muzički tn-tn-tn-tn! efekt iz ključnih scena meksičkih sapunica, kad se otkrije da je kućna pomoćnica cijelo vrijeme trovala obitelj jer im želi oteti kuću i parkirna mjesta. Međutim, zlikovci iz sapunica budu otkriveni, a ovdje toga nema. Okolina nema pojma što se događa kad na sastanku kolegica ideju koju si joj prethodno iznijela nasamo predstavi kao svoju, ili kad redatelj prisvoji doprinose glumaca ili montažerke bez ikakvog priznanja.
Izderati se pred svima: “Ukrao si mi ideju, pička ti materina!” prvi je refleks, ali nažalost ne vodi do željene pravde. Iz mog iskustva, ni suočavanje nasamo nije rješenje. Ljudi koji si pripisuju zasluge za tuđi rad to ne mogu ni priznati sami sebi, i jako su uspješni u tome da nekako na kraju ti ispadneš problem. Jer moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego zastati i osvijestiti što radimo drugima, da parafraziramo dobrog starog Gibonnija. Ovo je, dakle, jedan od onih problema bez rješenja, osim ako rješenjem smatramo usvajanje drugačijeg kuta gledanja koji možda može olakšati. A nema nam druge, pa krenimo.
Posebno zbunjuje to što se takve nepravde događaju u nominalno fer kolektivima. Međutim, koji radni kolektiv danas nije nominalno fer? I najveći eksploatatori poput Ubera, Wolta i drugih platformi predstavljaju svoj model iz pakla kao odličnu priliku za slobodnjake koji žele raditi fleksibilno i pod vlastitim uvjetima, pa kud ne bi i umjetnički kolektivi posuli stvarnost s malo šećera. Danas će svatko, čak i protiv svoje volje, pokupiti koji mudar izraz iz arsenala površnog političko-psihoterapijski osviještenog govora 21. stoljeća. Ali umjesto da nas sve to dovede do zdravijih odnosa i radnih kolektiva, stekli smo profinjeniji (i često izluđujući) vokabular kojim prikrivamo iste probleme kao i prije par stoljeća.
Upravo ta tužna činjenica može donijeti malo olakšanja: ako ostaviš retoriku po strani i počneš misliti o svojoj radnoj okolini kao samo jednoj u nizu, umjesto kao o revolucionarnoj ćeliji, bit će malo lakše nositi se s takvim nepravdama. Posvuda ima ljudi pogonjenih željom za društvenim statusom i slavom, čak i u humanitarnim organizacijama i raznim plemenitim zvanjima – zna se da gotovo svaki treći liječnik završi u HDZ-u. Zašto bi kultura bila išta bolja? Da je Barthes umjesto Smrti autora napisao Smrt primarijusa, medicinske sestre bi odmah znale da će tu priča i stati.
Ako je stvarnost uporno u velikom raskoraku od ideala, nije cinično prestati očekivati suprotno. To nipošto ne znači da ideale treba napustiti, nego samo mudrije birati mjesta na kojima ih pokušavamo živjeti. Sigurna sam da nije baš svaki umjetnički kolektiv poligon za uzdizanje genija i da ćeš pronaći takve i prije smrti kapitalizma, ako već nisi. Za ove druge će pomoći da gledaš na njih kao najobičnije poslove, pune najobičnijih kolega, u kojima se nažalost gotovo pa podrazumijeva laktarenje i borba za moć.
Moj način nošenja s nepodnošljivim ljudima je da se prisilim osjetiti i malo sažaljenja. Ne pomaže puno, ali barem me čuva od ulaska u fizičke obračune, uglavnom u prometu. Kad doživiš da ti netko ukrade ideju ili si pripiše zasluge za zajednički rad, teško je ostati smirena, kao i kad ti se na autoputu brzinom od 270 km/h na milimetar približi nabrijani BMW koji ti još k tome i blica dugim svjetlima jer ne može pričekati da mu se makneš iz trake. Ali što točno takvi imaju od svega toga? U tom autu sigurno se nitko ne zabavlja, nitko ne gleda Velebit kroz prozor, jer od Velebita u toj gramzivoj žurbi ostaje samo mrlja. U glavi nekoga tko toliko vapi za društvenim statusom da prisvaja tuđe ideje isto je kao u tom BMW-u. To je život proveden pod terorom samodokazivanja jer negdje duboko ispod toga zjapi neadresirana crna rupa. Možda takvi stignu od Zagreba do Dubrovnika za dva sata i možda su pokupili lovorike za tuđi rad, ali bijedna je to egzistencija.
Naravno, treba se izboriti za to da budeš plaćena i potpisana za svoj rad. Ali u situacijama koje si opisala možda je najbolja taktika prisjetiti se da smisao ionako nije u aplauzu, promocijama i nagradama, nego u samom procesu rada, u tome da je ideja odabrala baš tvoju glavu da u njoj sine. To ti nitko ne može oduzeti. Kao ni to da svaki put kad publika osjeti nešto dok gleda predstavu ili film koja je plod kolektivnog rada, istinska zasluga ide kolektivu, tko god bio slavljen kao genijalni redatelj. Kad ti kolegica otme ideju i netko je pohvali, zapravo hvale tebe.
Znam da sve ovo može zvučati pomalo kršćanski i da te okretanje drugog obraza možda ne tješi, pa dugujem barem jedan konkretan savjet. Nećeš biti prva ni zadnja ako odlučiš bijes i osvetu pretvoriti u motor umjetnosti i napisati dramu ili scenarij inspirirana svim tim Genijima oko sebe. Predviđam dobar odjek kod publike, jer sam iz istraživanja na ovu temu stekla dojam da malo tko ne dijeli tvoje frustracije.
Sretno!
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
