Skrivanje Pokreta nesvrstanih u suvremenom hrvatskom društvu je toliko evidentno da vrlo jasno možemo reći kako se radi o namjernom pokušaju zaborava ili “strukturiranom nasilju zaboravljanja socijalističke Jugoslavije”, kako je to Paul Stubbs definirao na predstavljanju knjige Socialist Yugoslavia and the Non-aligned Movement: Social, Cultural, Political, and Economical Imaginaries. Čemu takva namjera? Catherine Baker, stručnjakinja post-hladnoratovske povijesti, ističe tezu Vedrane Veličković: “U postjugoslavenskom kontekstu povijest Pokreta nesvrstanih pala je u postkomunistički zaborav zbog odlučnosti država nasljednica bivše Jugoslavije da njihova povijest bude priznata kao europskija“. Ana Sladojević toj tezi unosi dimenziju namjernog zataškavanja kolonijalne povijesti: “Ja sam osobno duboko uvjerena da je zatiranje povijesti Pokreta nesvrstanih kao u suštini antikolonijalne tvorbe (zanemarivši sve njegove nedostatke) izravno povezano sa zataškavanjem kolonijalne povijesti, kao i njezinog naslijeđa, koje je nastavljeno kroz obrazovanje, kulturalne stereotipe i reprezentacije.” Amnezije oko nas nasreću u posljednje vrijeme bivaju zaustavljene nizom multidisciplinarnih radova koji otvaraju prostor za raspravu o Pokretu nesvrstanih na način koji Stubbs naziva “zaustavljanje amnezije bez nostalgije”.
Pokret nesvrstanih nastaje u periodu svjetskih zbivanja nakon Drugog svjetskog rata – u vremenu Hladnog rata, kada je postojala tendencija podjele svijeta na Zapad i Istok. Kao alternativa tom putu, pojavila se ideja nesvrstanosti odnosno odbijanja bipolarizacije te kreiranja treće opcije: nesvrstanosti. Pokret nesvrstanih formalno je osnovan 1961. godine tijekom konferencije u Beogradu, ali se ideja gradila godinama prije. Pokret je nastao kao otpor kolonijalizmu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju bipolarizaciju svijeta i ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, s ciljem borbe za nezavisnost i protiv siromaštva.
Jedni od prvih koji su u Hrvatskoj otvorili temu Pokreta nesvrstanih jest Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske CROSOL publikacijom Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih. Kako u uvodnom tekstu navodi Gordan Bosanac, želja autora bila je na simboličan način obnoviti sjećanja na brojne vrijedne projekte i suradnje uspostavljene kroz Pokret nesvrstanih koji nam, zajedno s poslijeratnim iskustvom Hrvatske, mogu poslužiti kao temelj za izgradnju javnih politika međunarodne razvojne suradnje. Spominju razne prakse koje ukazuju na moguće multidisciplinarne aspekte suradnje – od akademskih suradnji (iskustvo Instituta za razvoj i međunarodne odnose) preko poslovnih (grupa Končar) do znanstveno-obrazovnih (razvoj modela liječenja dijabetesa, stipendiranje stranih studenata).
Posebno je zanimljivo istraživanje Petre Matić o Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP) koji je 1961. godine osnovao Savez studenata Hrvatske. Izdavanje časopisa Solidarnost bila je jedna od ključnih aktivnosti kluba jer je kroz njega pružen uvid u živote stranih studenata (kroz priče, intervjue, putopise i izvještaje), ali i “svjedočanstvo o MSKP-u kao jedinstvenom mjestu susreta snažnih i aktivnih studentskih organizacija iz različitih država, od kojih su mnoge upravo proživljavale svoju nezavisnost, djelovale kao podružnice svojih nacionalnih organizacija i bile isprepletene u globalne dijasporske mreže kroz koje su informacije putovale velikom brzinom”.
Zaustavljanju zaborava znatno doprinosi rad Mile Turajlić objedinjen u dokumentarnom diptihu Dosje Labudović: Nesvrstani i Cine-Guerrillas, koji se temelji na arhivskim snimkama Stefana Labudovića, snimatelja Josipa Broza Tita. Filmovi daju uvid u rođenje Pokreta nesvrstanih kroz arhivske snimke i Labudovićeva sjećanja, ali i medijsku bitku koja se odvijala tijekom Alžirskog rata za nezavisnost u kojem je filmski medij mobiliziran kao oružje političke borbe protiv kolonijalizma. Politički položaj područja na kojem živimo nekoć je imao sasvim drugačiji utjecaj, a možda i moć – važno je to ne zaboraviti. Još jedan važan doprinos tome jest knjiga Tvrtka Jakovine Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta – biografija posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, Budimira Lončara, koja uz uvide o vremenu nesvrstanosti daje jedan dubok pogled na diplomatsku povijest druge polovice dvadesetog stoljeća i ulogu Jugoslavije u njoj.
Iako je uloga Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih bila važna i cijenjena, važno je da je se sagledava s dimenzijom kritičke refleksije te demistificira njena uloga. Sanja Horvatinčić i Iva Kovač u uvodu trećeg broja časopisa Građanke svome gradu čine upravo to kroz isticanje rada umjetničkog kolektiva Doplgenger. Koristeći se arhivskim snimkama Radio Televizije Novi Sad u Vojvodini, kolektiv otvara prostor “kritičkom čitanju jugoslavenske, očekivano europocentrične slike Pokreta nesvrstanih” i tako zatire uvriježenu tezu o iznimnosti jugoslavenske pozicije unutar globalnog antiblokovskog pokreta. Isto ističe i Stubbs u promišljanju strateškog pozicioniranja Jugoslavije, zaključujući da se radi o dekolonijalnom materijalizmu kroz pragmatičnu instrumentalizaciju (posebice u djelovanju Jugoslavije prema Indoneziji 1965. godine kada je izvršen državni udar na tadašnjeg vođu Sukarna; u tom pogledu Jugoslavija nije imala kolonijalni teret, ali je u prodaji oružja imala ekonomske interese).
Ekonomski interes vidljiv je i u segmentu stipendiranja stranih studenata. Prisutnost stranih studenata u Jugoslaviji imala je ekonomsku, političku i kulturnu važnost. Između dva svjetska rata, Jugoslavija je imala najveću kvotu nepismenosti u Europi (prema: Dugonjić-Rodwin i Mladenović). U godinama nakon rata, glavni zadatak visokog obrazovanja u Jugoslaviji bio je usavršavanje kvalificiranih stručnjaka u ekonomskih, društvenim i kulturnim sferama. Prema tom kriteriju, Jugoslavija je bila četvrta rangirana u Europi (iza Švedske, Nizozemske i USSR-a), što je s godinama dovelo do toga da je postotak stranih studenata prelazio onaj europskih studenata u akademskoj godini 61/62. Većina studenata dolazila je iz azijskih zemalja, no rastao je i broj studenata iz afričkih zemalja – primjerice iz Etiopije, Južne Afrike, Kenije, Konga, Liberije, Maroka, Obale Bijelokosti, Somalije, Sudana, Tunisa, Ugande, Zambije. Dugonjić-Rodwin i Mladenović u svom tekstu “Transnational Educational Strategies during the Cold War: Students from the Global South in Socialist Yugoslavia, 1961-91” povlače zanimljivu paralelu tog povijesnog trenutka, sadržanu u činjenici da su u isto vrijeme dok su studenti afričkih zemalja dolazili na studij u Jugoslaviju, u Belgiji bili aktualni ljudski zološki vrtovi koji su privlačili bijelce.
Andrijana Mitrović u tekstu “Međunarodna razvojna saradnja Jugoslavije kroz stipendiranje stranih studenata i stručnjaka 1945.-1965. i tragovi ove saradnje u Srbiji danas” govori o političkom interesu Jugoslavije da ideološko-politički utječe na stipendiste tijekom boravka, kako bi se nakon njihovog povratka u svoje zemlje omogućila efikasnije suradnja. Radilo se o dugoročnoj investiciji pa je odlučeno da je bolje primati studente iz afroazijskih zemalja odmah po završetku srednje škole kako bi se na njih moglo lakše utjecati. Osim toga, u stipendiranje su se uključivale i privredne organizacije, najčešće farmaceutska industrija s krajnjim ciljem prodiranja na nezauzeto tržište. Mitrović zaključuje da je ova praksa bila zapravo praksa Zapada – ulaganje u inteligenciju iz zemalja Trećeg svijeta kako bi se napravio put za efikasniju suradnju u drugim oblastima nakon njihova povratka u zemlju. No ideja je imala propust jer nisu održavani kontakti s bivšim stipendistima pa nije bilo moguće pratiti učinak ove politike.
Petra Matić ističe kako je u Zagrebu od 1955. do kraja 1980-ih boravilo na tisuće studenata iz zemalja Globalnog Juga, koji su, unatoč diskriminaciji i političkoj kontroli, u MSKP-u vodili razvijen društveno-politički život kroz vlastite organizacije, sudjelovanje u tribinama, organiziranje kulturnih, sportskih i zabavnih događanja te suradnju s lokalnim organizacijama i ustanovama. Borbe za neovisnot i politička previranja koja su se odvijala u zemljama nesvrstanih neke studente koji su se nalazili na studiju u Jugoslaviji dovodile su u položaj bez državljanstva. Dugonjić-Rodwin i Mladenović utvrđuju kako je najveći broj takvih studenata bio tijekom 1959. i 1960. te da su oni ponajviše dolazili iz dobrostojećih obitelji koje su ih uzdržavale tijekom studiranja, no neki od njih su primili i stipendiju od Jugoslavije.
Problem s kojim su se tadašnji studenti nosili, a s istim se nosi i velik broj stranaca u Hrvatskoj danas, bio je jezik. Dolaskom u Jugoslaviju, studenti su imali od šest mjeseci do godine dana da savladaju srpsko-hrvatski jezik, što je za neke bilo dosta izazovno. Svjedoci tog vremena još uvijek žive ovdje i žele prenositi svoja iskustva. Mirovni studiji su kroz rad u mentorskoj grupi nastojali doprinijeti tom prijenosu iskustva no otvaranje takvih rasprava i prostora razmjene nam tek prethodi. Osim živih svjedoka, tu su i “djeca nesvrstanih” čija je perspektiva bitna – a koju kroz mapiranje osobnih priča planira oživjeti ranije spomenuta dokumentaristica Mila Turajlić.
Motivi i namjere izvlačenja nesvrstanosti iz ormara su kod svih spomenutih autora različiti, no sigurno je da će svaki uloženi napor doprinijeti demistifikaciji istoga, kao i promišljanjima što iz konkretnog povijesnog iskustva možemo naučiti. Raspadom Jugoslavije postali smo društvo koje pokušava biti dio kluba Zapada, država koja je poslušna članica Europske unije te čini sve da ostane dio tog kluba često zanemarujući ljude i kontekst. Društvo smo koje ima izazovne odnose s susjednim zemljama, nekadašnjim dijelovima Jugoslavije; društvo kojeg njegovi stanovnici napuštaju i odlaze raditi na Zapad zbog boljih ekonomskih prilika za svoje obitelji; društvo koje je liberaliziralo tržište rada do te razine da strani radnici žive i rade u nehumanim uvjetima kao robovi; država koja svojim postupanjem blokira ulaz nepoželjnih na samoj granici. Bolje od toga sigurno možemo – ako stanemo i sagledamo drugačije pristupe: one koji su ne tako davno bili dio ovih prostora ili okrenemo glavu prema Jugu umjesto Zapadu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
